Amerikance slabo drži jedna sredina. Malo ko se od njih rodi i umre u jednoj od ovih njihovih pedeset država. Isto tako, statistike kažu, da samo pet posto Amerikanaca isplati do kraja prvi stan ili kuću koje kupe. O broju mijenjanja poslova ne treba ni započinjati.

Naši ljudi, reklo bi se, sušta su suprotnost. Pa tako i moja skromna porodica. 2004. godine kupili smo kuću. Još uvijek smo u njoj. 1997. godine sam se zaposlio u jednoj firmi. Još radim u njoj.

A i navike. Teško je to mijenjat, bar u mom slučaju. Otkako sam došao u Ameriku, kupio sam najmanje dvadeset pari džinsa. Sve do jednog para bile su leviske 501. Nosi se provjereno i nema potrebe za bilo kakvim mondenskim eksperimentima.

Sjećam se, ima tome pet-šest godina, sjedili smo u parku moj stariji sin David i ja. Preko puta, na oko dvadeset metara od naše klupe, sjedi jedan simpatični brkajlija. Hrani golubove. U jednom momentu David reče:

– Onaj čovjek je sigurno naš!

Gledam ja čovjeka, na prvu ga ništa ga ne odaje.

– Kako znaš?

– Vidi, nosi Adidas trenerku!

– Pa šta?

– Šta… pa šta? Samo vi još nosate te ružne trenerke sa tri pruge.

Ne trebam pominjati da je na meni bila jedna od njih, ta sa tri štrafte. Mada, uspostaviće se, David nije bio u pravu. Brko je bio Bugarin.

Juče ja na bazenu. Uhvati mene tako s vremena na vrijeme mahnitost, pa odlučim, gledajući svoj pivski trbuh, da ga stešem. A kažu da je plivanje najučinkovitiji način da se to dotjera na normalu, da to, što bi reko naš narod, na nešto liči.

I otplivam ja jednom gore, jednom dole na dvadeset-pet-metarskom bazenu, kažem sam sebi, dosta je za danas, pa sjednem u džakuzi i upalim mjehuriće.

Ne prodje malo, pridruži mi se još jedan tip, tako mojih godina. Bez riječi, klimnušmo jedan drugom glavama u znak pozdrava.

– Vi mora da ste iz naših krajeva, obrati mi se on nakon desetak sekundi.

Gledam u čovjeka iznenadjeno. Kako zna, majku mu?! Nisam cijelo vrijeme ni s kim progovorio, pa da je on to čuo. Nemam uz sebe ni knjigu na našem jeziku. Nisam, nako rahat, ni zazviždukao jedan od narodnjačkih hitova sa ibarske magistrale. A i nemam, na kraju krajeva, Adidas trenerku na sebi.

– Da, jesam….kako znate?

– Po muhurima, odgovori on. Pokazuje prvo na biljege na svom ramenu, a potom upire prstom u moje.

– Jesu nas onomad “štambiljali”, dodaje uz smiješak…

– A to…gledam mahinalno u svoje krugove. Baš su nas “pečatilli” ko na graničnim prijelazima, jer trebalo je bez problema pojesti sve one zalihe konzervi služeći narodu. (Dodajem i ja izraz za jednu te istu stvar, obogaćujući tako naš razgovor.)

A moj ti sagovornik zabiberi cijelu čorbu, odnosno ovaj kratki razgovor sa:

– Bogami su nas pošteno “ižigali”!

Muhur, biljeg, štambilj, pečat, žig.

Postoje oni (mnogi?) koji kažu da treba svako sebi, upotrebljavati svako svoje, izbaciti tudje. I tu nema šta da se prigovori. Ko će popamtiti sve te silne riječi. Čemu toliki vokabular? Pogotovo u ovo doba pametnih telefona.

A ja ću onako kako sam do sad, kao u ovom skromnom i kratkom tekstu, odnosno…uradku. Ko (me) ne razumije, shvatiće!

Zdravo, bok, ćao i doviđenja!