Neki dan, men se čini u ponedeljak, okupilo se ovdje u Americi, sasma slučajno, nas par zemljaka na popodnevnoj kafici. Slušamo najstarijeg od nas. On, kako i priliči, odnosno kako kućni odgoj i nalaže, “drži banak”.

Rodom je iz jednog malog mjesta. Iz “pripizdine”, kako ga on slikovito opisa. Tamo nedje dole, dje prestaje Bosna, a počinje Hercegovina. Zapali starina tako svoj cigar, otpuhnu prvi dim, pa reče sljedeće:

– Jučer pročitah, neko nedje napisa, pa mi ostade u sjećanju u ovoj mojoj staroj tintari, da su prije rata, za takozvanog Titinog vakta, samo istinski vjernici išli u crkve i džamije. A danas, bogami, kao po komandi, idu skoro, pa svi.

– Nešto kontam…napravi čovjek pauzu da srkne malko kave, pa nastavi…sa onijem bratstvom i jedinstvom je, reko bih, isto. Mislim, isto…samo obrnuto. Ako me razumijete…Prije rata su, kao po komandi, svi se kunili u njega…a danas ga je ogromna većina napustila, ostali su samo oni koji su i onomad istinski vjerovali u to.

Reče to starina, pa ustade.

– Izvin’te…dizna popustila…

(Uputi se ka ćenifi.)

A nas trojica, što ostadosmo za stolom, ćutimo, samo se zgledamo. Čekamo da nam izrečeno dobaci do mozga. Tek će ti nakon malo, ovaj s moje desne strane:

– Šta dida bubnu, pa ostade živ!

A ja se nasmijah. “Bubno, pa osto živ!” Otkad nisam čuo taj izraz.