Pajkana N.N. je čaršija zvala “Brzi”. Jedni su govorili da je nadimak dobio zato što je bio lak na pendreku. A drugi su uvjeravali ove prve da je to zato što je sve sporije kopčao. Vjerovatno su oba tabora bila pomalo u pravu.

Milicajac Brzi je dugo ovdje u Americi. Radi u “sirevima”. Fabrika se zove “Tillamook Cheese Factory”, ali ko će to tako izgovarati, naš narod to odma prevede po svom. Tako neki sa Brzim rade u “sirevima”, neki opet u “stolicama”, a neki pak u “žvakama”. Da, dobro ste pretpostavili, ime tvornice se dobija prostim prijevodom glavnog proizvoda na naš jezik.

Pandur Brzi više nema nikakve veze sa policijom. Jedino što mu je ostalo, što ga još veže za vremena službe su kriminalističke serije. Njih obožava. Zna tako sjesti i odgledati cijelu seriju odjednom. “Izbindžovati” je, što bi se reklo na maternjem.

Bivši “plavi andjeo” Brzi nema mnogo zamjerki na te serije. Današnji režiseri i napredna tehnologija dosta vjerno prikazuju akciju. Jedino ga nervira odnos osumnjičenih za neki kriminal ili čak i ubistvo prema inspektorima i momcima u plavim uniformama.

Mnogo puta se drsko ponašaju, čak rade nešto drugo, bave se svojim poslom dok razgovaraju sa organima “preko one stvari”, kako se onomad govorilo. Toga u njegovo vrijeme, bogami, nije bilo. Stanovništvo je poštovalo čuvare javnog reda. Nije tu bilo mnogo filozofije, niti suvišnih “ali”.

Murjaka Brzog, kad gleda britanske ili skandinavske serije, najviše pogodi kad se privede osumničeni u stanicu, pa onda na svako pitanje on ili ona posprdno samo govore “ No comment!”. To ga baš uzruja i od muke podje stezati svoje goleme šake i lomiti prste.

Drot Brzi se sjeća da to nije prije bilo tako. Osumničeni su, nakon “prijateljskog razgovora”, priznavali i ono za šta ih niko nije teretio, niti pitao. Brzi bi ušao sa svojim nadredjenim u ćeliju. Kao mladji, njegova dužnost je bila da ponese kasetofon.

– Pusti “onu”!

Bilo je naredjenje koje je Brzi bez pogovora morao izvršiti. Jedini problem je bio da nikad nije mogao pogoditi koju. Bile su dvije. Kad bi pustio “Nemoj po glavi, druže plavi”, starješina je vikao:

– Ne tu! Onu drugu!

Tako bi bilo i kad bi pustio “ I nikom nije ljepše neg’ je nam, samo da je tako svaki dan!”. Nema tog sitnog ili krupnog kriminalca, bitange i siledžije koji ne bi, uz propisno “tamburanje”, propjevao uz te dvije pjesme.

Policajcu Brzom dodje, ponekad bi, da ga želja mine ovdje u Americi, volio opet poslušati ta dva hita koja su “čepali” dok su propitavali osumnjičene u ćeliji mjesta Donje Pritke, opština Visoke Trklje. Samo nema pojma tko to tamo pjeva…