Sjedili su u pozorištu i čekali da podje treći čin. Onaj kad, obično, puška opali.

Ma koga ja zezam ovdje?!

Sjedili su u nekoj zadimljenoj birtiji na periferiji grada, gdje je pušenje još uvijek bilo sastavni dio kafanskog repertoara.

Njih dvojica. Stari drugari. Činilo se da su samo nastavili razgovor od prošli put. Od prije četrdeset godina, kada su bili djeca, kad su se zadnji put i vidjeli.

Poslije četvrte krigle, alkohol je polako preuzeo tok razgovora. Prešlo se na pijanske priče.

– Ja kad bi mogo, kad bih uhvatio zlatnu ribicu…prvo jedno deset miliona evra na račun, za pod stare dane, onda kakav novi AMG GT 55 4MATIC. I treće…

kuća pored mora. Uh, čovječe, to bi bilo….a ti….šta bi ti?

– Šta bih ja? Volio bih biti mnogo pametniji. Da recimo…mogu razumjeti Majstora i Margaritu…onda bi vol….

– Ko su ti oni? Neki stranci? Koji jezik govore?

– A šta ti je AMG GT 55 4MATIC?

Gledaju se. Obojica zbunjeni svojim neznanjem. Pa se opališe smijat.

Uzimaju krigle, kucaju se uz obavezno “živio!”, pa ispijaju točeno. Ovaj ne nastavi sa drugom i trećom željom, a onaj već zaboravio i na svoje i na zlatnu ribicu. Zuri u neku brinetu za susjednim stolom.

Ti i ja…dva smo sveta različita…jer ti i ja…ko to zna…ko to zna…

Iz zvučnika se začu slavni šlager, a pisac ovih redova se upita ima li boljeg načina da se završi ova dnevna doza njegove skribomanije…