Nedavno sam (da l negdje pročitao ili sam čuo na podkastu) spoznao da je prava književnost samo ona koja se piše čistim književnim jezikom, nikako običnim svakodnevnim ili ne-daj-bože upotrebljavajući lokalne izraze i narječja. Ili, da prostite, psovke.

Ako ćemo po tom pravilu ne treba se biti puno pametan, pa da se ovo moje pisanje stavi u kategoriju neknjiževnosti. I to je sasvim u redu.

Nakon trideset godina braka (već sam ovo negdje spominjao) dvoje se znaju u dušu. Dovoljan je samo pogled pa da bračni partner, muž ili supruga, pročita iz njega (pogleda) šta ono drugo misli.

U petak sam prepio. Desi se to s vremena na vrijeme. Naidje neka pjesma iz mladosti…odvede me u nju…u kraj osamdesetih i ja otvorim frižider i kažem Dajani:

– Samo ću jednu!

Ona me pogleda, ništa ne kaže. Ne treba. I ona i ja znamo da neće biti (samo) jedna. Nikad za svih godina braka nije stalo na jednoj.

Subota ujutro, ja mamuran. Skuvo sebi čaj od kamilice. Glava bubnja. Jedva čujem radio. Kod nas uvijek nešto tandrče, tako da ni ne pomišljam da bi mi možda tišina više prijala.

I tako ja sjedim sam sa sobom, taman popio advil. Vidim Dajanu napolju. Prebira po svojim sadnicama. Ulazi unutra.

– Sinoć sam zaboravila unijeti paprike u kuću. Pa kako sam to mogla zaboraviti?! Eno ih, sve popadale. Pa kako…nisam normalna…

Osjećam da treba nešto da kažem, zinem da izustim, ali stanem, skontam da nije pametno. Odšutim tu njenu jutarnju jadikovku.

Ovaj naš mladji sin je otišo u džim. Nas dvoje smo sami. Ja nikakav od sinoćnjeg alkohola, ona nikakva zbog pomora paprika.

Na radiju završava veliki hit što su ga onomad pjevali Sladjana Milošević i Dado Topić. Kreće džingl. Svaki vikend ovaj radio ima tematiku. Recimo…jedne nedjelje pušta jednu rok, pa onda jednu pop. Druge sedmice pušta jednu pjesmu pjevačice, pa onda jednu od pjevača. Treće hefte pušta dvije pjesme od istog izvodjača zaredom. E jučer je tema bila:

– VREME JE ZA LJUBAV!!! (Izjavi to najavljivač)

To je bio znak da podignem pogled prema Dajani. Ništa. Ona vadi sudje iz mašine i slaže u elemente.

– VREME JE ZA LJUBAV!!!

(Opet će onaj sa radija, meni se čini da se zove “Deki”)

Ona ništa. Kao de ne registruje.

Ali, ne lezi vraže…

Naposlijetku, što bi reko Balaš, oglasi se ona.

I sad…da bi ovaj tekst bio prava književnost po definiciji gospodina sa početka ovog teksta, Dajana je trebala reći nešto u stilu:

– K vragu i ljubav!

Ili

– Ah…dodjavola s njom!

Ili

– Ljubav…to je tako precjenjeno.

Medjutim, autor ove priče neće ni u snu propustiti šansu da riječi svoje voljene prenese u originalu, pa makar rizikovao (čuj, rizikovao?) da mu ovaj tekst bude proglašen petparačkom pričom.

A šta je to moja draga rekla? A šta može jedna Bosanka reći, osim:

– Jebo ljubav…otišle mi paprike!