Kupio poznanik novu kuću, pa pozvao na useljenje. Nisam baš neki pobornik redova, al ajd reko ovoj mojoj, red je da se ode.

Skupila se bruka svijeta, pa krenulo hvaljenje. Neki koračaju od jednog zida do drugog, diskretno brojeći korake, odnosno računajući kvadraturu stambenog objekta, drugi kuckaju, da vide jel pravo drvo iznad kamina…

– Jao što vam je dobra ova nova kožna garnitura, ja baš volim ovaj stajl, sa ovim metalnim nitnama! (Čuje se s jedne strane prostranog dnevnog boravka.)

– Hvala, hvala, odgovara domaćica zadovoljna falidbom.

– Kako vam je lijep ovaj stakleni stol sa pozlaćenim rubom. Baš djeluje onako aristokratski! (Javlja se gošća s druge strane.)

– Hvala, hvala, topi se domaćica od sreće.

– Teofiloviću…šta ti šutiš? Vidim nešto pogledom kružiš okolo, je l’ tražiš nešto? (Prozva me domaćin pred svima.)

– Gledam…gdje vam je vitrina, polica s knjigama, pa da malo protabir…

– Kaka polica, kake knjige, budi Bog s tobom?!?!?! Začudi se domaćin, pa se brzo prekrsti.

(A moja Dajana propade u zemlju.)