Zovem se Dragan Petrić.

Neki od vas, dragi moji čitaoci, suočavajući se na samom startu ovog skromnog teksta sa mojim imenom i prezimenom, nesvjesno i po nekoj praksi (koja se poprilično rasprostranila i odomaćila u zadnjih trideset godina) će pokušati da odmah, vjerujem bez ikakve zle namjere, odgonetne ko sam i šta sam. Da me se odmah, kako je red, smjesti u jedan od nacionalnih torova.

Da se odredi, kako to jedan stih kaže, “da l’ sam od njinih il’ baš i nisam”, pa shodno tome (ko ovci ili kravi) prikači plava ili crvena plastična oznaka kroz probušeno uho radi lakšeg prepoznavanja i sigurnog sprovedjenja u jedno od tri stada.

Ali, muke mu ježove, što bi reko škovacin Jozo u Velom Mistu, (po)teško je sa tim “Draganima”. A bogami i sa “Petrićima”. Mogu oni i ‘vamo i tamo. U oba tora. A “ja sam samo svoj”, kako to otprilike govori još jedan stih u gore pomenutoj pjesmi.

A šta neko drugi mislio o meni i kako me svrstavao, da li gledo po očevom ili pak po majčinom imenu, krsnom listu, kumovoj vjeroispovjesti ili rekla-kazala, to je već njegova ili njena personalna stvar.

I ja oko tog tudjeg mišljenja nit’ mogu, niti želim mnogo brigati, niti traćiti vrijeme na to. Pronašli su ovdje Ameri šifru i za to: “I couldn’t care less!”

A sad, nakon nadam se ne predugačkog uvoda, dozvolite da vam se pravo obratim, da opišem jedan dogadjaj koji se desio prije dvije nedjelje.

Čuvši poznat jezik za susjednim stolom u jednom objektu iz čuvenog lanca “Starbucks”, okrenuh se i ugledah dva momka. Jedan u dresu s crveno-bijelim kockicama i brojem 10 na ledjima, drugi u majici sa likom Djokovića i srpskim grbom u pozadini. Pomislih odmah (a šta drugo, nego) na bratstvo end jedinstvo.

Sav oduševljen, zaboravljajući u sekundi na zapadne manire, drznuh se, pa bez ikakve prethodne najave, upitah dvojicu golobradih dječaka:

– Odakle ste momci? Iz kojeg grada, tamo…iz starog kraja?

Jedan mi odgovori Banja Luka, a drugi Zenica.

– BOSANCI MOJI!!! – Uskliknuh ja oduševljeno.

A oni…obojica me pogledaše ko da sam ih nazvao ne znam ni ja kako, nekako…da ne može gore. Ko da sam reko – Gubavci moji!

– Kakvi Bosanci?! Ja sam Srbin – odgovori onaj prvi.

– Ja sam Hrvat! – odmah za njim i drugi.

Gledam ja u njih. Iznenadi me to. Mladi su. Možda me nisu razumjeli, nisu shvatili šta sam im rekao.

– Momci…nisam vas pitao šta ste po nacionalnosti. To je, kao prvo nekulturno i vaša lična stvar, a kao drugo, to me ni najmanje ne zanima.

– Bosanci su – nastavljam kao nastavnik Vuko Zlatković što mi je onomad predavao zemljopis – jedna obična geografska odrednica. Pa eto, Banja Luka i Zenica su kad sam zadnji put provjerio, a to je bilo sinoć kad sam gledao vremensku prognozu na BeHa televiziji, još uvijek usidreni tamo gdje su stajali otkako su i nastali. Nigdje ta dva grada, za razliku od mene i vaših roditelja, makela nisu.

– Meni je ćale reko da mi nismo Bosanci!

– Možda niste dobro razumjeli – pokušavam ja neumorno – vi, odnosno vaši roditelji jesu Bosanci, rodjeni su i živjeli su u Bosni, pobrkali ste pojmove, vi mislite na Bošnjake, oni su….

– Meni je (prekide me ovaj bliže meni u pola rečenice) stari kazao da je to…ti Bosanci i Bošnjaci…da je to isti kurac!

– I meni je moj isto reko, dodaje drugi.

– A de mi recite…znaju li vaši da se vas dvojica…hm…družite? (Odustajem ja lagano od objašnjavanja i skrećem s teme.)

– Ma nipošto, jes ti normalan, mene bi stari odr’o da sazna da se vidjam sa njim!

– I mene bi se odreko, još bi, kaki je lud, stavio oglas u lokalne novine. A kad bi saznao da sam gej i da si mi (gleda u “Noleta”) ti partner, razapeo bi me ko Isukrsta!

Tako sam i mislio. Roditelji od obojice su upravo oni od kojih sam mislio da sam pobjegao kad sam otišao preko “bare”.

Tu ja stanem s razgovorom, “sustavim šargiju”, što bi se reklo kod nas u Posavini. Zahvalim se na ugodnom ćaskanju, pa se mislima okrenem samom sebi…

Čudni smo ljudi. Mi iz Bosne i Hercegovine. Sretao sam mnoge ovdje. Sigurno osam od deset njih žali za Bosnom i Jugoslavijom, sa sjetom se sjećaju onih bezbrižnih dana. (Niko, naravno nije toliko lud, pa da žali za “komunjarama” i partijom, kako se to odmah spočitava onima koji i pomisle na svoje sretno djetinjstvo i predratni život.)

Nerijetko oni spominju onu već miliona puta rečenu i prežvakanu kako si mogao “prespavati u bilo kojem dijelu zemlje na klupi u parku”. Kako su svi živjeli izmiješani i ništa nikom nije falilo, svi se lijepo družili i sve bilo potaman. Prosto ti bude drago slušati tu poznatu bosansku toleranciju…

A onda se zapitaš…kad je to već tako…zašto se svi opet ne druže kao prije. Niko to ovdje ne brani. Kako se grade i kupuju crkve i džamije po sjevernim Amerikama, tako se mogla i kupiti i jedna zajednička kuća, kakav zajednički dom kulture, gdje bi bila neka skromna bibliotekica, časovi zajedničkog jezika za malu djecu, da se mogu sporazumjeti sa babama i djedovima kad se vide preko telefona, da ovi ne oplaču i ne ruče poslije svakog razgovora.

I sve to NE na uštrb religije! Može se, Bože moj, i jedno i drugo, demokratija je! Može se, ali neće.

Hoće svako sebi. I fertik!

Platio sam uredno svoj račun i na izlasku iz kafedžin’ce mahnuo sam momcima i rekao:

– Volite se djeco! ALL WE NEED IS LOVE!!!