Ilija je ispijao svoju jutarnju subotnju kavicu. Surfajući po domaćim portalima i stranicama, pažnju mu, izmedju velikih bombastičnih naslova praćenih fotografijama starleta, kojekakvih zvijezda i influensera, privuče jedna mala, naoko beznačajna, vijest koja se ticala njegovog užeg životnog prostora.

Kliknuo je na nju i za čudo božje ona (vijest) ne bi “klikbejt”. Radilo se o stvarnom dogadjaju. Tu negdje u njegovoj okolini desio se juče masovan pomor pčela. Na milione uginulih. Očevici tvrde da su se tijela mrtvih insekata mogla kupiti lopatom. Da zlo bude veće, otrov je ušao i u košnice. Uzrok? Ljudski faktor. Jedan od zemljoradnika je prskao pesticidima uljanu repicu u cvatu, što je bilo van svake pameti.

– Pa čovječe, jesi li ti svjestan svoje nesvjesti???

Izgovori Ilija ogorčeno rečenicu koju je često rabio, koristio je kao neku poštapalicu.

Čudio se tako on (uz još poneku psovku na račun nesmotrenog poljoprivrednika) dok je na sebe navlačio radni kombinezon. Zatim je nabacio na ledja plastični rezervoar pun herbicida, izašao pred kuću, pa stao prskati po travi sa namjerom da uništi sav korov koji je narastao i po dvadeset centimetara na nekim mjestima. Moraće ovaj put dobro našpricati. Neće štediti, treba to sve dobro natopiti.

Nakon što je završio sa prednjim dijelom, Ilija se odgega iza kuće da provjeri paradajz. Ako Bog da, rodiće opet dobro k’o i prošle godine. Znalo ih je biti velikih, k’o male lubenice. U jednom bi brat-bratu bilo preko pola kile. Otkako je nabavio to neko novo gnojivo sve mu bukvalno “čudesno raste”. Tako je, kažu, i njegovo ime kad se prevede sa engleskog.

Dok sa divljenjem posmatra okolo, vraća mu se misao na pomor pčela. Nije ni čudo da ih ni u njegovoj bašti nema, kad svako šprica i koristi hemiju kako mu se prohtije. Eto, on se ne sjeća kad je oko svoje rodjene kuće čuo i pticu zadnji put. Sav životinjski svijet zamro, a vidi mu bašte, sve iždjikljalo, k’o u raju.