Priča koja slijedi nikad se nije dogodila i plod je autorove mašte. Dokoni čitalac će nakon samo nekoliko paragrafa i sam zaključiti da je sve izmišljeno jer je tako nešto naprosto nezamislivo u bilo kojoj današnjoj demokratskoj i slobodarskoj državi. Jedini cilj i svrha ovog teksta je da pobliže objasni izraz “Damoklov mač” i pisac ovih redova se nada da je donekle uspio u tome. Hvala na čitanju!

Sa nepunih četrdeset godina se kandidirao za predsjednika države. Mlad! Zgodan! Uspješan! Smjenjivali su se epiteti (napisani velikim debelim slovima) sa ogromnih plakata po glavnim trgovima gradova širom zemlje. Uzoran muž, otac dvoje prekrasne djece. Sin kakav se samo poželjeti može. Mada, kod ovog zadnjeg je bilo malo nedoumice. Otac, matori iskusni vuk i novinar starog kova koji je u životu pregrmio mnogo toga i nagledao se svega i svačega, kumio ga je da ne ide u politiku.

– Cijelo vrijeme sam gledao da te zaštitim od tri pošasti: Vojske, crkve i politike. Od prve dvije sam uspio, ali od treće, kako vidim, nisam. Ne petljaj se tamo, ne idi u blato sine, ne treba ti to! Govorio bi stari.

– Moram oče, za dobrobit svih. Ko će, ako svi budemo odbijali?!

– Nema tu pobjede. Protiv ovih samo revolucija, katran, perje i govnjive motke rade, naivko moj! Zapamti šta ti tvoj baba kaže! Završavao bi kratku besjedu njegov najdraži.

Sin ga nije poslušao. Izbore je dobio propagirajući sve ono u šta je i sam vjerovao, vrijednosti koje je stekao od malena, iz kuće što je donio. Socijalna pravda. Bolja zdravstvena njega. Viši minimalac. Život dostojan čovjeka. Beskrupulozna borba protiv kriminala, mita i korupcije u sudovima i policiji. Lustracija za sve one za koje se utvrdi da su u prethodnom periodu vladavine potkradali narod i državu. Mnogo je bio navadio na svoj tanjir, ali to je i želio i priželjkivao, kucnuo je čas da se sa riječi krene na djela.

I da hoće, stalno se tješio sa ovom mišlju, ne može biti gori od prethodnika. Njegov zemljak, deset godina stariji, mu je u početku bio uzor i slagao se s njim u mnogim stvarima dok se ovaj nije domogao vlasti. Pa se iz korijena promjenio. I sve što je želio bilo je da ga smjeni, da dodje na njegovo mjesto, pa da ispravi mnoge nepravde koje je ovaj u zadnje četiri godine napravio.

Sjedeći prvi radni dan u velikoj udobnoj fotelji i zagledan kroz prozor u panoramu grada razmišljao je čega od silnih obećanja iz kampanje da se prije prihvati. Posmatrajući zatim okolo po svojoj novoj kancelariji na stolu je zapazio crnu kožnu fasciklu na kojoj je, utisnuto na sredini zlatnim kitnjastim fontom, pisalo “Dnevni Raspored”.

Unutra na listu papira uz datum je bio otkucan samo jedan red:

10:00 sastanak sa “VNSIZUP”

Na trenutak se zapitao zašto on (kao predsjednik) mora ići kod njih na razgovor, logičnije je da oni dodju njemu u prostrani kabinet prvog čovjeka u zemlji. Moraće on malo pogledati protokole, da vidi da li se to može promjeniti. Neka se hijerarhija, pobogu, mora poštovati. Ko to može biti iznad predsjednika jedne demokratske i suverene države ?!

Ušavši sam u veliku mračnu prostoriju tačno u deset sati, jedva je razaznao stolicu ispred sebe i svoje ime na stolu. Stajao je nepomično dok mu jedan duboki glas nije saopštio:

– Sjedite!

Osjetio je blagi imperativ u tonu nepoznatog i primjetio je da je izostalo ono “gospodine” ili “ predsjedniče”.

Nije ništa rekao. Kako je sjeo, neko iritirajuće svjetlo se upalilo i tačno ga je počelo tući pravo u oči. Ne baš da mora zažmiriti, ali dovoljno jako da ne može pravilno razaznati osobe koje su sjedile na drugoj strani ogromnog stola. Vidio je samo četiri bezlične siluete okrenute prema njemu. Ni trenutak nije dvoumio da je sva ta scenografija i postavljena s tim ciljem.

– Izvinite gospodo, da li je potrebno da ovako sjedimo? Ja vas uopšte ne vidim dobro! Podje predsjednik razgovor.

– Sve je u redu, baš onako kako treba da bude. Odgovorio je opet onaj glas koji mu je rekao da sjedne.

– Znate šta, ovo nema smisla, ja sam ipak predsjednik, vaš nadređeni. Ja sam izabran od naroda i želim…

(Nije ni završio rečenicu a onaj glas ga nestrpljivo prekide.)

– Vi niste naš nadređeni, niti ste izabrani od strane naroda. Vi ste izabrani od nas i uozbiljite se, ne ponašajte se kao balavac!

– Ali, izbori…ja sam…

– Kakvi izbori? Manite se budalaština. Vi sad sjedite tu na tom mjestu zato što smo mi tako odlučili, zato što smo mi “brojali” glasove. Slušajte me sad dobro!

Predsjednik se borio sam sa sobom da ne ustane i napusti prostoriju, ali se iz nekog razloga zadrža, osjećao je da mu iznenadni odlazak ne bi bio baš najpametniji potez.

– Kao prvo, sve one gluposti o pravdi, radničkim pravima, minimalcima i ostalim glupostima što si ( prešlo se na ti) baljezgao u kampanji to zaboravi što prije. O borbi protiv organizovanog kriminala, reformama sudstva, policije i ostalim nebulozama da ni ne pričam.

– Čekajte malo. Usudi se predsjednik da prekine monolog nepoznatog.

– Ko ste vi ? Šta uopšte znači VNSIZUP?

– To je apsolutno irelevantno u ovom trenutku. Imaš li još pitanja?

– Imam! Šta ako odbijem sve ovo što navodite? Ja gospodo imam ponos, svoje ja! Zakunio sam se da ću časno služiti narodu i svojoj državi. Šta je ovo? Je l’ vi mene provjeravate? Moje poštenje i patriotizam? Je li ovo neki trik…da nije skrivena kamera? Pa nećemo tako gospodo! Nisam ja od onih beskičmenjaka, kao ovaj moj prethodnik, on je vjerovatno sve to prihvatio objeručke. E, sad da vam kažem, sa mnom nećete tako!

Misleći da je rekao dosta, predsjednik zaćuta. Zavlada tišina. Čulo se samo zujanje klima uređaja. Nakon dvije minute opet se onaj javi:

– Mlad si čovjek, naočit, mora da te nježniji pol gleda sa žudnjom. Ima danas te balavurdije od 15-16 godina, podju rano stranputicom, navuku se na loše droge i onda su u stanju svašta da urade za nju, da ispričaju. Lako se naštima neko silovanje. Bilo žensko, bilo muško. Pedofilija. To ti ne bi valjalo. Dok dokažeš nevinost već si provučen u tabloidima kroz najveću kaljužu. Onda ima ove omladine, fotošop genijalci. Na brzinu sklepaju sliku, Bog-otac ne bi mogao utvrditi da je lažna, svi bi povjerovali da si to baš ti, gol ko od majke rodjen, vučeš crte, šmrčeš bijelo k’o Toni Montana.

– Roditelji ti stanuju na selu, nastavlja ovaj da nabraja. Svakakvih baraba i probisvjeta hoda našom zemljom. Bivši robijaši, pustiš ih da izadju prije vremena. Misliš popravio se, neće više, a njemu začas padne na pamet da pljačka. Ubija. Ide od kuće do kuće s pištoljem, pijan. Ne preza ni od čega. Začas revolver okine…jednom, dva puta. Djed i baba završe u kakvoj jaruzi, krečani, ne možeš ih ni naći da ih čestito sahraniš. Dešava se, ne bi bilo prvi put.

– Žena ti je prava ljepotica. I tu se svašta može napakovati. Svako jutro vozi dječicu autom. Na putu do škole nailaze na dvije jako nezgodne velike raskrsnice, često tu prolaze šleperi, duga vožnja, šofer umoran, nije čudno da malo pridrijema u vožnji i dok si rek’o keks eto ti…

– DOSTA!!! Uzviknu predsjednik. Prekinite, molim vas!

Ustade, pa zbunjeno opet sjede. Gleda u pod, ne zna šta da uradi, upleo se u grdne nevolje, zašao u lavirint bez ideje kuda i gdje da krene.

– A lijepo ti je otac govorio, da ne ulaziš u politiku. Opet se ovaj javlja.

– Pa…kako vi to znate? Nije valjda…pa vi ste ozvučili moj stan!

– Naravno! Pa šta ti misliš? Da mi ovdje prodajemo zjake i vezemo Vilerove goblene?!?! Treba neko da brine o ovoj državi!

– Ali gospodo, kako ću…evo recimo, hipotetički, da i pristanem na vašu igru, kako ću pred oči mojim biračima, pred one što su me slušali i koji se nadaju da….

– Opet on! Jesam ti rekao za izbore i birače! Ko još na njih troši vrijeme. Za dva mjeseca niko se sjećati neće šta si ko najveći mazgov poručivao i obećavao odozgo s bine. Šta si ti sebi umislio, da si neki novi Mesija? Je l’ ti misliš da mi puštamo ove sportove, nogomet, košarku, nakaradnu muziku i kojekakve gluposti, rijalitije, plesove i pjevanje dan i noć za badava na televiziji ?!?! To ti je sve da se narod zaglupi do krajnjih granica. Pa ni tvoji najrodjeniji neće se sjećati šta si pričao, a kamoli svjetina.

– Šta da ti kažem, niko te nije gonio u ovo. Sam si tražio da odmjeniš dosadašnjeg gospodara. Pa eto ti sad “Damoklo”! Radi kako ti je rečeno i biće sve u redu. Skreneš li imalo, znaj da mač ne visi o koncu samo nad tvojom glavom, nego nad svim tvojim najmilijim. Nikad to nemoj zaboraviti!

– Neću, skrušeno prozbori predsjednik. – Znači, ja ću se pojavljivati samo kao glumac, neki statist, ne čineći ništa?

– Pa dobro, biće tu posla. Nekad će doći strana delegacija u posjetu, valja ih dočekati, za dan države dijelićeš medalje i diplome, pustićemo te da kažeš koju, onako uopšteno, dobićeš unaprijed napisane govore, znaš ono…svjetska politika, globalizacija, bipolarni svjetovi i ostalo šta se već trabunja po frizerskim salonima i brijačnicama…

– Ali što ste mene dovodili, moj prethodnik je odlično obavljao svoj posao? Mogao je samo nastaviti.

– Jest! U pravu si. Samo, nismo mi tamo neka Kina…Jugoslavija…Sjeverna Koreja, pa da jedan vlada vječno. Na šta bi to ličilo? Imamo i mi neke svoje demokratske principe gdje se predsjednici, stranke na vlasti, često mjenjaju, pa to je osnovna suština slobodnog društva.

– Sad znam, sve mi je jasno. I šta mi je činiti i šta je bivši predsjednik, kojem sam zavidio i priželjkivao njegov položaj i moć, morao da radi. Sad kad sam ga zamjenio, otvoriše mi se oči, sad uvidjam koliko je to teško breme. Proklet bio dan kad sam i poželio njegovo mjesto.

[ U IV stoljeću prije Krista Sirakuzom je vladao tiranin Dionizije II. Vladajući surovo i čvrstom rukom, stvarao je kao rezultat i mnoge neprijatelje. Zbog toga je bio u stalnom strahu tako da mu je život, iako je bio vladar, postao pakao. Jedan od njegovih dvorjana bio je Damoklo. Koristio je svaku priliku kako bi pohvalio veliku sreću i moć koju Dionizije ima kao vladar. Vjerojatno iznerviran stalnim Damoklovim hvalospjevima kako je sretan zato što je gospodar, Dionizije mu je ponudio da zamjene mjesta na jedan dan, kako bi Damaklo mogao osjetiti sve “čari” vladanja. Tako i bi. Damoklo je uživao u kraljevskim počastima, najviše na svečanoj gozbi, sve dok nije ugledao kako mu iznad glave visi veliki, oštri mač obješen samo o jednu konjsku dlaku. Na taj način mu je Dionizije predstavio i drugu, onu mračniju, stranu vladavine koja se ne vidi izvana. Damoklu je istog momenta prisjela večera, izgubio je volju za slavljem, te je zamolio Dionizija da ponovo zamjene uloge, da se svako vrati na svoje mjesto. Iz ove priče nastao je izraz “Damoklov mač” sa značenjem: “ opasnost koja neprestano prijeti”, “opasna situacija”, “prijetnja” i slično. Priča ima i svoje dublje može se reći – filozofsko značenje. Ona podstiče na razmišljanje o varljivosti zadovoljstva i sreće onih koji vladaju.]