Braco K. je bio uvaženi jugoslovenski literat i intelektualac, (po)štovan i priznat kako kod kolega, tako i kod svojih vjernih čitatelja. Tiraži knjiga mu nisu bili zavidni i rijetko bi dobacivali do drugog izdanja, jer je pisao koncizno i pametno, a to nikako nije bila dobitna kombinacija koja bi mogla zainteresovati veći broj (kako se to onomad govorilo) radnih ljudi i građana.

Rat ga je, poput mnogih njegovih sugradjana, zatekao potpuno nespremnog. Ni u snu se jadan nije nadao takvom ludilu i belaju. Nakon malo, već u svojoj poodmakloj dobi, bio je prinudjen da (nadajući se samo privremeno) napusti otadžbinu i izbjegne “gore”, u jednu od zemalja zapadne Evrope.

Pristigavši tako u tudjinu ubrzo je, koliko i kad se moglo, uspostavljao prekinute kontakte sa svima onima s kojima se družio i prije svih nesretnih dogadjaja, a koji (htjeli- nehtjeli) ostadoše “dole”. Prvenstveno to bijahu kolege po zanatu – književnici.

Bio je dijete iz takozvanog “mješovitog braka”, a i sami roditelji se nisu mogli pohvaliti nekom “čistoćom” svojih predaka, niti je njima to nacionalno pitanje ikada bilo važno. Bracu je oduvijek samo zanimalo ima li se sa insanom šta pametno popričati. Sve ostalo je bilo sekundarno.

Prva nenadana i ničim izazvana ponuda stiže iz Beograda negdje pred sam svršetak ratne stihije. Državljanstvo i ekspresan ulazak u SANU su bili na stolu.

-Samo javi kad slijećeš na “Surčin” da te pokupim – poručivao je “srpski Tolstoj”, inače njegov ortak iz studentskih dana.

Obradova se tome Braco, izistinski. Bi mu drago što se, eto, neko i njega sjetio. Polaskan, zahvali se na svemu, te zatraži dvije nedjelje da razmisli.

Dva dana kasnije nazva ga (u književnim krugovima i kuloarima ovjenčan kao “hrvatski Nabokov”) frend iz Zagreba sa prijedlogom za preseljenje u Hrvatsku. Njegovo je samo da se prizemlji na “Pleso”, sve ostalo je već tu. Domovnica i članstvo u HAZU po kratkom postupku.

– Vidi vraga! Pomisli Braco.

– Pa i oni me žele u svojim redovima! Zahvali se srdačno, te odgovori i njemu isto kao i ovom prethodnom. Za najviše dva tjedna izreći će svoju odluku.

Tri dana kasnije Beograd podeblja svoju ponudu sa omanjom vilom na Dedinju. Četvrti dan Zagreb odgovori sa prostranom trosobnom kućom na Pantovčaku.

Braci, ako je u početku i bilo sve urnebesno i zabavno, bogami, više nije bilo do šale. Nekako ga podje obuzimati nelagoda. Javila se i nesanica. Sav taj (nazovimo ga) stres se zgodno nakalemio na već dobrano oronulo zdravlje. Poznata je bila činjenica da mu je familija s obe strane vrvila je od srčanih bolesnika. A on, uslijed ove novonastale situacije, umjesto da se riješi duvana, povisi konzumiranje sa dvije na skoro tri pune kutije dnevno.

Sedmi dan Hrvati ponudiše mjesto prodekana na sveučilištu. Srbi, kao da su u bili stalnoj vezi sa susjedima, uzvratiše sa univerzitetom.

Nedugo zatim, u istom danu sa obje strane, dodjoše obećanja koja su garantirala mjesto u čitankama.

– Ovo se otelo kontroli, pomišlja nervozno Braco. – Licitiraju sa mnom kao na “Sotheby” aukciji. (T)ko da više!

– Slutim da ovo nije više borba za mene, za moje djelo, nego je preraslo u nešto drugo, njihovu ličnu i osobnu bitku, borbu za nacionalnu stvar koja se nipošto ne smije izgubiti, tužno zaključi.

Nema tu više čekanja. Braco sjede za stol, uze komad papira i olovku, povuče prvo pri vrhu jednu horizontalnu liniju, pa na sredini iste, kao kad se pravi tabla za kartanje, spusti jednu vertikalnu crtu. S jedne strane upisa veliko slovo B (Beograd), a s druge strane Z (Zagreb).

Ispod B, stavku po stavku, zapisa sve njihove ponude počev od pasoša, preko SANU i Dedinja do univerzitetske fotelje i čitanke. Ispod Z ispisa (ovdje pravi pravopisnu grešku) “domovnjača” , HAZU, Pantovčak, sveučilište, ulazak u školske knjige.

Gledao je čas u jednu kolonu, čas u drugu. Palio je cigaru o cigaru, mahinalno nadosipao viski u još napola punu čašu. Ponude su bile identične, on je u mislima na sredini tablice, “hodao” je po onoj vertikalnoj liniji i mjerkao. Sad lijevo, sad desno. Nova cigareta, novi gutljaj pića. I tako cijelu noć. Kako god bi pogledao, iz kojeg god kuta promotrio i odvagao, činilo mu se sve isto. Očajavao je, razbijao glavu, sutradan je dolazio četrnaesti dan, rok kada je rekao saopštiti. A on je bio čovjek od riječi.

– Ne znam više šta da radim, reče naglas Braco gledajući u bijele zidove oko sebe. – Nisam pametan, ponude su identične, što se ono kaže: ista meta – isto odstojanje. Ne mogu da se odlučim. Osjećam se tako nemoćno, kao…kao onaj Buridanov magarac. Ovo je neizdrživo! Da me makar ovi ovdje stranci hoće, ostao bih, ali razumijem i njih, šta ću im ‘vaki star i bolestan. Boravišna viza ističe za dva mjeseca i pitaj ti boga hoće li mi produžiti.

Izdržao je Braco cijelu noć. Išlo je do pet ujutro, a onda više nije. Srce je zakazalo. Jednostavno je stalo. Nije moglo više podnijeti vlasnikovu neodlučnost, pa je riješilo da stvar uzme u svoje ruke.

[ “ Buridanov magarac” je termin kojim se ilustruje filozofski paradoks u konceptu slobodne volje. Opisuje hipotetičku situaciju gdje se jedan žedni i gladni magarac nalazi tačno na pola puta izmedju plasta sijena i pune kante s vodom. Pretpostavka je da će magarac uvijek prvo prići onome što mu je bliže. Pošto se sijeno i voda nalaze na istoj udaljenosti magarac nikako ne može da donese racionalnu odluku, ne može da se odluči, pa stoga na kraju i umire. Uobičajena verzija ovog paradoksa spominje zapravo dva identična plasta sijena oko kojih magarac ne može da donese odluku što je još i slikovitiji primjer. Ovaj paradoks nosi naziv po francuskom filozofu iz četrnaestog vijeka – Jean Buridan-u. ]

A naš Braco? Ma, ništa. Nema ga nigdje. Nit ga (t)ko spominje, niti se iko sjeća njegovih djela. Nešto kao bivša država. Ad acta. Kraj priče.