U uzanom hodniku omanjeg stana u Njujorku, ispod debelog kaputa okačenog na vješalicu, na podu nepomično leži stari izandjali kofer. Isto onako kao što je prethodno ležao u hodnicima ostalih osam stanova koje je njegov vlasnik izmjenjao u zadnjih dvadesetak godina dok se potucao i seljakao po Njemačkoj i Americi.

Svako bi, bacivši letimičan pogled na ručku i ishabanu površinu, mogao zaključiti da se kofer dobro naputovao i da bi imao štošta ispripovijedati. Prava je šteta što ne umije pričati. Ili pak zna, a mi ljudi ne razumijemo taj jezik. Možda priča zidovima oko sebe, poznato je da oni imaju uši.

Vlasnik kofera se dobro sjeća kad je jedno popodne 1978. godine iz duboke provincije stigao u grad pored rijeke. Sa tim istim koferom. Dok je pješke prelazio razdaljinu od autobusne stanice do iznajmljene sobice u zadnjoj u redu kuća koje vode prema mostu, mogao je primjetiti kako se na prozorima pomjeraju zastori. Osjetio je negostoljubive poglede starosjedilaca iza pomenutih zavjesa i čuo je njihove riječi:

– Evo ga, još jedan koferaš!

Nije to čuo tada nego par dana kasnije. I još mnogo puta za svog boravka u toj varošici.

A onda je početkom devedesetih došao vakat za ponovni odlazak. Na brzinu nabacano nešto prnja, dvije knjige, rodni list, pasoš i par slika bilo je sve što je uspio da potrpa u kofer za tih deset minuta koliko mu je dato na raspolaganju.

Od tada, od tog prisilnog odlaska, kofer se više nikad nije praznio. U njemu je pohranjeno ono najdragocjenije, minuli život njegovog gospodara.

Vremenom je vlasniku taj njegov vjerni saputnik postao jedini prijatelj. Uzimao bi ga iz hodnika, donosio u dnevnu sobu, ispovijedao bi mu se, kazivao svašta u dugim besanim noćima držeći ga na koljenima i rukom pažljivo prelazeći preko njegovih mnogobrojnih ožiljaka i poderotina. A on ga je slušao. Nijemo. Znamo da je ćutanje znak odobravanja i to je bilo sve što je vlasniku trebalo u datom trenutku.

I u tim trenucima, vagao bi, ocijenjivao, pitao se šta je u stvari vrijednije. Sve diplome, pisma, neke vrijednosne hartije, rijetke familijarne slike, tri knjige, lula i svečano odijelo u kojem će se sahraniti, sve te stvari koje su se godinama kupile ili je vrijedniji sam kofer koji to, u crvenim platnom opšivenoj utrobi, drži na okupu.

Nije nikad ni pomislio da bi se složio sa maksimom da je forma bitnija od sadržaja, ali ovdje je to zasigurno bilo tako. Njegov vjerni drug ga je mnogo bolje definisao kao personu. Ipak je on cijeli život bio samo jedan običan koferaš. Vječiti putnik, tragač i bjegunac, bez bližih prijatelja, domovine i korijena. Ukratko, apatrid. Niko i ništa po današnjim mjerilima i aršinima njegovih bivših sunarodnika.