Jutros mu je svanulo. Napokon je savladao dugotrajnu bolest od koje je patio odmalena. Samo je digao ruke od nje i ona je, začudo, istog trenutka nestala. Iščezla zauvijek. Taj rijetki virus, koji još ponekog sporadično zaskoči, s vremena na vrijeme iznenada ščepa, u narodu se zove “vjera u ljude”.

Sanjao je sinoć kako sjedi u prepunom gledalištu. Posmatraju u tišini madjioničara kako izvodi stari i svima poznat trik. I vrapci na grani ga znaju. Opsjenar udara čarobnim štapićem u obod šešira pa iz njega vadi goluba iako je do maločas, desetak sekundi ranije, crni cilindar bio prazan. Svi znaju kako je to uradjeno. Svi znaju za duplo dno.

Zijevajući (da, u snu je i to moguće) od dosade on gleda u ljude oko sebe, u lica obzarena srećom. Nakon ovog čarobnjak prelazi na sljedeći trik. U stvari, opet isti sa onom nesretnom pticom. Nema razloga da se poseže za nekim drugim kad ovaj savršeno pali. I svaki put oduševljava.

To izvodjenje jedne te iste obmane se neprestano ponavljalo. Možda i deset-petnaest puta zaredom bijela gugutka je izvlačena iz crnog šešira i vraćana u isti. Iako je znao kako je sve laž, da u tome nema ni trunke istine, auditorijum je i dalje vjerovao, neskriveno se svaki put diveći prodavaču magle.

Naposlijetku on podje govoriti onima oko sebe da to više nema smisla gledati, da je sve samo jeftin trik, da lunatik sa pozornice vrijedja njihovu inteligenciju. Ustaje i predlaže okolo da svi demonstrativno napuste salu. A oni mu ne skrećući poglede sa izvodjača, šešira i goluba rekoše da bude tiši, da ih ne ometa u uživanju i da ako mu se ne svidja ide do djavola.

Razočaran i odbačen on se probudi. Kako otvori oči – tako i progleda. Ozdravi.