Sve priče iz knjige su plod autorove mašte. Osim nekih anegdota za koje se samo može nagadjati da su istinite, sve ostalo u knjizi je izmišljeno i nema nikakve veze sa stvarnim osobama i dogadjajima. Nadam se da će vam se dopasti. Živjeli!

Odlomak iz priče BEDEMSKI MOMENTI

A onda, poslije još par popijenih piva, misli mi bježe prema centru grada. Kao lebdim nad Bedemom poput duha i samo posmatram šta se dešava. Dan vedar i sunčan. Na rijeci nema mnogo pecaroša. S jedne strane mosta nalazi se stari ribar koji svakih deset minuta mjenja mamac nadmudrujući se sa ribama. Stoji tačno u ravnini ade s ove naše bosanske strane. S lijeve strane mosta, odmah ispod robne kuće, na mjestu gdje ističe kanalizacija, svoje bambuse i lijeske čvrsto drži gradska dječurlija. Tu, usred tog izmeta, najbolje je mjesto za bjelice, ne treba krmit’, same se okupljaju.

Nasip je pust. Previše je vruće. Svi su pobjegli u kafiće. Sunce je puno. Balkan isto. Piju se kafice uz dec kole. Oni stariji deru kratka pića. Svi puše. Dim kulja kroz vrata. Muzika trešti. Domaća. Čuje se smijeh. Lokalni frajeri su u punoj formi, uhvatili su nekog u mašinu pa ga vrte.

Kod privredne banke nekakvo komešanje. Okupio se narod. Sudar. Dva auta. Jedan ima naše tablice, a ovaj drugi strane. Vozači izašli i svađaju se. Naš viče na sav glas.

– Gdje su ti oči, u šta gledaš majmune?

Ovaj sa stranom registracijom mudro šuti. Svjestan je da je na gostujućem terenu. Narod klima glavama navijajući za našeg. Stiže policija i naređuje razlaz. Ljudi odlaze svojim poslom.

Pred apotekom sjedi neka baka. U marami i nošnji. Pocrvenila u licu svako malo izvlači maramicu pa se briše po čelu. Čeka šćer. Kupuju tablete za ćaću. Ne voli baka ulaziti u apoteku, a ne voli ni ovu gradsku vrevu. Jedva čeka na autobus pa nazad u selo. Previše je ovo za nju.

Kod legendarnog Ante ispred trafike se opet uhvatio red. A do njega druga trafika stoji ko da kugu prodaje. Izgleda da se nešto opet djeli iz bunkera. Opet Lord nekim čudom stigao samo kod njega. Kako li mu to samo uspjeva? Nije on džaba najveći bedemski novinar. Pušači stoje, strpljivo čekaju, jer znaju da alternativa ne postoji. Bolje je bit’ Lord pa pušit’ ili bit…pa pušit Lord, kako ono ide ona stara?

U trgovini Borovo je nesvakidašnja gužva. Trenutno je šest osoba unutra. Uključujući prodavce. Dvoje vraćaju nešto. Nemaju račun. Natezanje. On povisuje glas misleći da će tako steći prednost. Patike su nošene, vidi se po blatu na đonovima. Prodavačica odbija da ih primi nazad. Zauzima stav. Spominje uslove vraćanja. Kupac ne sluša, vadi patike iz kese, baca ih na zemlju i izlazi iz trgovine ljut. Čim je izašao krenulo je ogovaranje.

U prehrambenoj trgovini Galeb isto vrvi od naroda kao da se džaba djeli. U robnoj nestalo, a ovdje još ima kafe. Nestašica. Pravilo se zna, svakom drugu ili drugarici po najviše kilu. Pa da svi mogu ka(h)venisati. Pravedno. Kad se uveče zatvori, svaka prodavačica u toj smjeni će ponijeti po 2 kile kući. Zaslužile su.

U ćevabdžinici odmah pokraj rastura Južni Vetar. Red Sinana, pa red Šemse. Miris grila se širi svud okolo. Svi stolovi unutra su puni. Voli narod ćevape. A tek lepinje. Da prste poližeš. Mala, srednja, velika – po potrebi.

A odmah do toga, zlatar Gega sjedi u svojoj radnji. Popravlja neku ogrlicu i čeka mušteriju ili kakvog poznanika da mu dođe na kavu, da malo popriča sa živim insanom. Kod njega nikad nije gužva; takva je priroda njegovog zanata. Zlato se ne kupuje svaki dan.

Eto, svako malo ja to tako odlutam u svoj Bedem. Onaj prijeratni. Najteže je navečer, kad se sve stiša u ovoj tuđini, a misli same navru i oči zasuze. Eh, živote!

Odlomak iz priče ŠAMPION

Šampion i direktor su se mnogo češće sretali u kafani gradskog stadiona nego u zajedničkoj firmi. Kad sad razmišljam, iz ove norveške perspektive, i prenesem sve te relacije, zaključujem da je ovdje jedan obični radnik (Šampion) svog šefa (direktora) koji rukovodi firmom od jedno dvije i po hiljade radnika, mogao vidjeti jedino u lokalnim novinama ili televiziji.

Kod nas su takvi, ne samo dijelili isti ulaz i stanovali vrata do vrata, nego su često sjedili za istim kafanskim stolom, jer direktor je znao silaziti u bazu među svoje radnike i zaigrati karte uz mezu i piće.

Šampion nije igrao karte, nego bi onako sa strane gledao i dobacivao s vremena na vrijeme ili što bi se to stručno reklo – kibicov’o. Da li su karte bile slabe nekoliko posljednjih dijeljenja ili je direktor bio neraspoložen tih dana ne zna se, ali se nakon nekoliko Šampionovih dobacivanja, nervozno okrenuo prema njemu i rekao:

– Ej majstore, idi vidi ima li me napolju !

Salve smijeha ispuniše kafanu. Šampion otpi svoje piće, ustade i u prolazu dobaci:

– Nema problema, direktore – i izađe napolje zalupivši vrata za sobom.

Direktor se ipak malo zbuni, okruži pogledom kafanu, slegnu ramenima i reče onako polučujno:

– Eh, možda sam malo pretjerao!

Igra se potom rasplamsala, svi i zaboraviše na Šampiona, misleći valjda da je otišao kući i završio za tu veče, kad se negdje pred fajront  vrata širom otvoriše i unutra uđe on vukući, na običnom konopcu zavezanu, nekakvu džukelu svu olinjalu, ranjavu i vrlo vjerovatnu punu buva. Kartanje stade u hipu, Šampion dovuče ćukešinu pred sto i reče:

– Evo, direktore,  jedva te nađoh!!!

A direktor prvo pocrveni, pa se nakon kraćeg razmišljanja zacereka, priznade da je nasamaren i zovnu piće cijeloj kafani.

Odlomak iz priče ZNAKOVI NA PUTU

Dijete sam iz mješovitog braka, mada, niti je otac ikad rekao da je Srbin, niti je mater kazala da je Hrvatica. Sve troje, uz mladjeg brata, smo se izjašnjavali i osjećali kao Jugosloveni. Ponosni građani svoje zemlje.

Da nešto nije kako treba, da nije svugdje kao u Bosni, iskusio sam na odsluženju vojnog roka. Na izjavu da sam navijač zagrebačkih modrih, jedan mi je vojnik iz Padinske Skele, ne vjerujući vlastitim ušima šta čuje, ljutito rekao:

–  Čoveče, da li si normalan, ti sa tvojim prezimenom ne možeš navijati za Hrvate! Ne može Srbin navijati za Dinamo!

Po izlasku sa jednogodišnjeg davanja duga domovini, sa prijateljima sam otišao da odgledam jedan od derbija. U glavnom gradu Hrvatske gostovao je majstor s mora. U tramvaju na putu za Maksimir ulazim u razgovor sa jednim ostrašćenim navijačem bilih koji mi, izlazeći na svojoj stanici, na kraju reče:

– Neće još mnogo vremena proći, neće nama Hrvatima jedan Srbin (Zlatko Vujović) nositi kapitensku traku još dugo!

Ni na vojnikovu, ni na torcidaševu, nisam se puno obazirao. Samo se čudom čudio. Takvo nešto, takvo razmišljanje, bilo je prosto nezamislivo u Bosni.

Krajem osamdesetih, malo po malo, dođoše te dugo najavljivane i očekivane demokratske promjene. Bijaše i izbori. Poput svih ostalih drugova mojih godina, nisam imao ni trunke dileme. Pa svi uzori, svi oni koji su bili protiv podjela po bilo kakvom osnovu, bili su za Reformiste. Slušajući druge kako pričaju okolo, u kafanama, u školi, na ulici, u dvorištu, bio sam uvjeren u ubjedljivu pobjedu. Otrežnjenje je došlo vrlo brzo. Izborni fijasko.

Odlomak iz priče NEDOSTATAK ŽELJEZA

Vozeći svoje vozilo/kolica sa bačvom lož-ulja, Ćuma se, je li, kao aktivni i ravnopravan učesnik u saobraćaju, morao pridržavati i saobraćajnih pravila koja su vrijedila, kako za druge – tako i za njega samog. Kad bi skretao u desno, ispružio bi, koliko je god mogao, svoju desnu ruku i brzo bi skupljao i opet širio svih pet prstiju te iste ruke, oponašajući na taj način rad žmigavca.

Legenda kaže, da ga je jednom kvrcn’o odostrag jedan fićo. Ćuma, pošto je prevozio tečni i zapaljivi teret, koji se prilikom sudara malo i izlio na ulicu, nije htio da prepusti ništa slučaju, nego je zahtjevao da se zove milicija i da se pravi zapisnik. Vozač fiće, poslije tone ubjeđivanja i diskusije sa ugruvanim Ćumom, nije mogao ništa da uradi nego da čeka da murija dođe na mjesto udesa i izvrši očevid. Kad je drot došao, Ćuma je kao iz topa, ne čekajući da vozač išta prozbori, odapeo:

– Druže milicajac, sad ću ja tebi ispričati kako je to poprilici bilo. On je za sve kriv, iz čista mira, da izvineš, opalio me otpozadi, a u mene još žmigavac radi, Stvar je jasna k’o dan – reče to i pokaza na svoju ruku koja je kao strijela stajala u horizontali i čiji su se prsti skupljali i širili sve sa ciljem da zamjene žmigavac.

Sve je ipak prošlo bez zapisnika i prijave pošto je vozač, ko fol da drug milicajac ne vidi, tutnuo dva crvendaća Ćumi u džep, na šta je ovaj odmah promijenio priču i počeo hvaliti ovog kojeg je do maločas osuđivao do zla boga.

Odlomak iz priče NAFTA, PREMIUM, POLET

Treninzi u pionirima Poleta su bili posebna priča. O juniorima i seniorima nek’ vam priča neko drugi pošto su moje baratanje bubamarom i ljubav prema nekim drugim sportovima bili nepremostive prepreka ka napredovanju u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.

Dakle, dresovi i gaće koje smo mi pioniri, početkom osamdesetih, oblačili za treninge su isti oni koje su nosili prvi igrači braneći boje kluba koji se tada još zvao Nafta. Dresovi su bili zeleni (poput nafte?) i vuneni sa ve izrezom. Divno je bilo znojiti se u tako nečemu. Gaće su bile platnene, prevelike za naše još nerazvijene butine i ostale ekstremitete i naravno bez postave, pošto po(d)stava u vrijeme krojenja i proizvodnje tih istih gaća nije bila ni patentirana.

Kopačke su bile u brojevima od 40 pa nadalje. Svaka je imala najmanje dvije rupe na sebi i bile su tvrde kao kamen. Da bi se u takvim kopačkama uopšte moglo hodati, a o trčanju da ne pričamo, bilo je potrebno navući najmanje jedno 5 pari čarapa kojih je bilo u izobilju. Ovdje ne pričam o štucnama i sportskim bijelim čarapama. Riječ je o običnim smedjim i crnim čarapama, kariranim, gastarbajterskim.

I tako smo ti mi tako obučeni letali Poletovim igralištem jedno sat-dva, pa onda opet u svlačionicu. Niko se nije tuširao od pionira, samo bi se onako znojni presvukli, uzeli svako po jedan ulubljeni limeni lončić i čekali svemogućeg Jozu.

A onda bi se on pojavio sa velikom kantom punom,…ja ni dan danas ne znam šta smo mi pili iz tog lonca, ali znam da je bilo slatkasto. Obično bi se dva-tri, ne najbolja nego, najjača igrača zaletila prema loncu i onako znojavim rukama zaronjenim do lakata u kantu sa lončićima grabili čarobni napitak. Kad bi poslije 3-4 lončića, napuhani kao žabe, odustajali na red bi dolazili mi ostali.

Odlomak iz priče KINO “ZORA“

Ponekad se u kino Zora išlo iz, da tako kažem, čiste obijesti. U stvari, pravi ljubitelji sedme umjetnosti su sigurno izbjegavali naše kino u širokim lukovima i odlazili u drugi obližnji grad. Tamo je za vrijeme trajanja filma vladala grobna tišina i svi su šutili kao zaliveni i zurili u ekran. Sve u svemu mnogo dosadno.

U kinu Zora se uvijek nesto pričalo, dobacivalo, smijalo, aplaudiralo, a ponajviše izludjivalo redare. Kad se skupi dobra ekipa pa kad se podje dovikivati, nikad kraja. Jednom smo onako spontano bez ikakvog dogovora počeli da vršimo radio prijenos nogometnih utakmica. Tako film traje, nešto napeto, kad iz prvog reda: “U Vinkovcima jedan nula, Pogodak Halilovića! “. Redar krene prema prvom redu, tek se u predzadnjem redu začuje : “Za Bežigradom hladan tuš za domaćine, gosti vode!”. Revnosni čuvar mira u kinu odustaje od prvog reda i kreće odlučnim korakom ka zadnjem kad se negdje iz sredine začu: “Lijepa varka mladog Marka i modri izjednačavaju rezultat na jedan jedan !”I tako u krug. Eh to su bila vremena.

U kinu Zora bilo je i nekih restrikcija poput naslova Za starije od 18 godina. Međutim, niko se na to nije posebno obazirao. Dobro se sjećam da sam jednom kao šesnaestogodišnjak, pošto su starci otišli negdje u goste, bio prinudjen da na gore pomenutu Emanuelu povedem svog, sedam godina, mladjeg brata. Čiko na ulazu se samo blago nasmijao, pomilovao burajza po pionirskoj glavici I rekao: “Ajd ulazite!”.

HVALA NA ČITANJU! Zoran Teofilović