– Eno, onih!

– A bogarati…zar je već proljeće došlo? Zar je već proletila godina?

Sjede njih dvojica, dva dokona čovjeka, ispred trgovine mješovite robe, drže u rukama po pivu i posmatraju stariji par kako lagano, s noge na nogu, šeta duž glavne ulice.

A na njima (na tom starijem paru) sve je, kako se ono govorilo onomad, “cakum- pakum”.

Otčetkane i kremom namazane cipele. Na njemu svečano odijelo, besprijekorno opeglano. Na njoj bluza, lijepi, po mjeri šiven, kompletić, od glave do pete sve u pastelnim bojama. Šeširi na glavama.

Pažljivom posmataču ovog prizora koji se svake godine dešavao na prvi dan proljeća, zapelo bi za oko da im odjeća svake godine postaje sve veća, da ih, takorekuć, prerasta. A istina je zapravo bila obrnuta. S godinama oni su, taj par, polako kopnili, nestajali, bivali sve manji.

Znalo se otprije da oni nikad nisu ništa prepuštali slučaju, uvijek su težili nekom dugoročnom planiranju, da ih ništa u životu ne iznenadi. Znalo se sve unaprijed.

Negdje su jednom pročitali da se odjeća koju su sebi kupili za zlu ne trebalo, odnosno odijelo i komplet u kojima će biti sahranjeni, treba jednom godišnje da se pronosa, provjetri, jer će tako duže trajati, a korisno je i zbog moljaca. I od tada to rade. Brzo su utvrdili i dan. Svake godine, na prvi dan proljeća.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi godina kada je ovaj neobični ritual krenuo, ali ono što se zasigurno zna je da ovom gradiću i njegovim stanovnicima nisu potrebne ni laste, ni visibabe. Bar za još izvjesno vrijeme…