Bio nam je, sad za vikend, naš stariji sin David malo u posjeti nekoliko dana.

A kad stariji sin dodje…kakav kirvaj, kakva slava, to je…ma to vam je i Prvi maj i Nova godina u jednom!

Mama ko mama, samo ispituje svog prvijenca šta bi, šta hoće da jede, a on…zaživa. Nabraja jela ko Djole u onoj njegovoj legendarnoj gdje spominje šnenokle, šufnudle, griz-štrudle i rezance s makom…

I sve to ide po pe-esu! Predjelo, supa, glavno jelo, desert. Baš ko na carskim dvorima.

A i ja se, ljudi moji, sav raspilavim kad smo nas četvero, najuža porodica, na okupu. Pa mi sve bude drago u duši. Pustim muzikicu osamdesetih, oblećem oko djece. Naizmjenično ih grlim, gledam da ih podjednako gnjavim, da se ne bi jedan od njih osjećo zapostavljen. Pričam glupave viceve i šale.

Nutkam svima rakijicu dok se čeka da se supa donese na stol. David i Filip ljubazno odbijaju, Dajana se nećka, kaže da će možda čašu vina kasnije, kad se pospremi cijela kuhinja, ako prije toga ne “spane s nogu”, pa ja jadan, po običaju, kao glava obitelji, prihvatam (šta ću?) tu ulogu teške žrtve, sipam, nazdravljam i ispijam za sve nas.

Gleda David kako nivo rakije u flaši (poput vodostaja Save izmedju dva Broda za ljetnih mjeseci) rapidno opada, pa će onako izmedju juhice i pečenja:

– Stari…jel ti svaki dan piješ?

A ja, pomalo zatečen pitanjem, složih neku sjetnu i tužnu facu. Blenuh u sina ko srndać kad na cesti stane ukočen i hipnotisan, pa bleji u duga svjetla nadolazećeg bemvea. U prijevodu – “mudro” se zamislih.

Smrknutih obrva, polako, da dobijem na vremenu, odlažem do pola (pitajbogakojuporedu) ispijenu čašicu, pa smireno, ko kakav umni starac s planine, ko Sokrat u svojoj čuvenoj besjedi, ko Vojko Ve u jednoj od svojih nebuloza, progovaram šta sam u trenutku blage opijenosti bio u stanju najbolje da smislim:

– Ma ne pije tajo svaki dan…(sve ja tako u trećem licu jednine kao da se ne radi o meni)…to…nako ponekad… samo kad ima u kući. Kad nema, onda se ne pije!

Tako nekako otprilike ja izdeklemovah i sročih svoju “odbranu”.

Gleda dijete u mene, pa će ti:

– Ja se, tajo, ne sjećam takvog slučaja. Mislim da nikad nije bilo da nema rakije u ovoj kući.

Šah – mat!

Eto, šta ti rodjeno dijete zna priredit, niko ne zna.

Moraću, nema mi druge, do idući put smislit neki bolji, malo uvjerljiviji odgovor…