Prošle su četiri nedjelje otkako je Adam Smith dobio otkaz na poslu. Situacija je postajala ozbiljna. Ono malo crkavice što je imao uštedjeno, brzo se istopilo. Za sedam dana treba platiti stan. Od čega? Sjedio je na klupi u parku i razmišljao o svom životu. Kuda i kako dalje?

Kraj klupe na kojoj je sjedio nalazila se pješkačka staza. Adamu se približavao jedan zgodan par. Mladi, preplanuli, vitkih linija, fino izdefiniranih mišići. Patike, trenerka, majice, satovi na njima bili su vrijedni…pa sigurno…jedno dvije hiljade dolara, ponaosob.

Adam je upadljivo zurio u njih, gledao ih s neskrivenim divljenjem. A oni su kraj njega prošli kao kraj kante za otpatke. Nisu ga ni registrovali.

A nakon par minuta, iz istog pravca, do njega se, kao dvije patke, dogegao jedan stariji par.

Ona je nosila majicu sa likom “Minnie”, a on istu tako, samo sa “Mickey Mouse”.

Oboje su nosili identične karirane šortseve, čarape dokoljenke. Na nogama neke jeftine sandale. Kombinacija boja da te Bog dragi sačuva. Vidjelo se po njihovim tjelesima da nikada nisu prekoračili preko praga teretane. Ovi su u goroj situaciji od mene, pomisli Adam.

Ono što je Adama dodatno iznerviralo je činjenica da su se njih dvoje, možeš se misliti, držali za ruke i veselo čavrljali. Ko neki zaljubljeni par. To baš ne priliči starijim ljudima.

Kad dodjoše na nekoliko koraka od njega, prekinuše svoj razgovor, pa mu učtivo, u glas, zaželiše:

– Dobar dan!

Tek je to Adama razjarilo. Šta mi se sad obraćaju, samo mi oni još fale u ovoj mojoj bijedi. Pogleda ih je ljutito, pa bez riječi okrenu pogled na drugu stranu.

Oni produžiše dalje, a on pomisli da takvim “klovnovima” treba zabraniti izlaske u javnost. Previše ružno za gledat.

Onda se vrati mislima na onaj prvi par. Kako im je samo zavidio. Pa iz njih je prosto sijao uspjeh, vrištalo bogatstvo, sušta suprotnost ovim gubitnicima što ga upravo pozdraviše.

O, kako vanjština zna prevariti…

Pogotovo u Americi. Pogotovo u državi Oregon, gdje se malo ili nikako pazi na to nekakvo impresioniranje okoline. Gdje se prvenstveno nosi čisto i komforno. A ako se još i boje odjeće slučajno potrefe, puna kapa!

Prvi par kojem se Adam toliko divio, a koji je prije pola godine doselio, ili je možda bolje reći pobjegao, sa istočne obale, jedva je sastavljao kraj s krajem. Da, imali su oni skupocjene “krpice” na sebi. Bili su i propisno nakvarcani, ali su i isto vrijeme bili tri kirije u zaostatku i prolazili su kroz drugi bankrot. Sve su to uspjeli vlastitim rukama, a da nisu ni do tridesete dogurali.

A “Minnie” i “Mickey Mouse” par je poznata Grant family, vlasnici lanca trgovina mješovite robe. Što bi se ono reklo..truli bogataši.

Osim toga, bili su poznati po svom filantropskom radu, posebno velikim donacijama za kulturu, a pokrenuli su i par fondacija vezanih za pronalaženje lijeka za teške mentalne bolesti.

Gospodin Grant je odmah primjetio da Adam Smith nije uzvratio na njihov pozdrav. To ga je zaintrigiralo. Podijelio je to i sa svojom suprugom.

Nakon kraće razmjene mišljenja odlučiše da se vrate do njega i pitaju ga da li mu na bilo koji način mogu pomoći. Da li možda traži posao? U njihovim trgovinama uvijek treba vrijednih radnika. Plate koje su oni nudili su bile fantastične, a stoprocentno su pokrivali zdravstveno i uplaćivali penziono za svoje zaposlenike.

Adam Smith ih je prepoznao na daljinu, još dok su bili na petsto metara od njega.

– Evo onih idiota, promrmlja, vraćaju se vamo, pomisli ljutito. Ako mi se opet obrate, ako mi opet bilo šta kažu, poslaću ih dodjavola…