Udo Brinkmann potiče iz slavne porodice. Djed mu je bio čuveni doktor na švarcwaldskoj klinici. Od njega je naslijedio markantnost, pasiju prema lijepim ženama i dobrim vinima. A naslijedio je i njegovo ime.

Ovaj “naš” Udo je sveučilišni profesor. Načitan svega i svačega, pa stoga zahvalan sugovornik za mnoge teme. Omiljen od sviju. Tipičan primjer jednog modernog intelektualca.

Udo je sinoć primjetio da njegova ovisnost, koje je odavno bio svjestan, ali nije baš obraćao ozbiljniju pažnju na nju, prelazi u zabrinjavajuću fazu.

Kao i svaku večer prije gašenja lampe na noćnom stoliću, uzeo je da čita knjigu. Svjesno je uzimao onu pravu od papira, da bi bio odaljen od telefona i tableta.

Nakon desetak minuta čitanja veoma interesantne knjige, zgrabio je telefon, samo da pogleda koliko je sati. 9:45.

Razum mu je govorio da odloži ajfon nazad na stočić, da se vrati knjizi, ali oči su vidjele da ima tri nepročitane poruke.

One su, naravno, mogle pričekati do ujutro, kao što je mogao pričekati i neki glupi članak o političkim previranjima u Bangladešu, izjava bivšeg premijera Irana, kratki intervju sa Mik Džegerom, i komentari (svih 873) razjarenih fudbalskih navijača na račun FIFA predsjednika, na Infantina.

Da, naravno da se svi mi, ako smo imalo samokritični, prepoznajemo u ovome. U tom besciljnom iščitavanju “vijesti” koje samo nepotrebno pune naše glave pred spavanje. Glave koje očajnički vape za upravo suprotnim. Za smirajem misli.

Ali, nije to sve. Problem s kojim se sinoć suočio Udo poprimio je nove dimenzije. Kad je, jadnik, u pokušaju da se iskobelja iz jednih, poput najvećeg naivca (ovisnika?), uskočio u druge platformske ralje. Na “X”.

Na toj mreži, čim ju je otvorio, pažnju mu je privukao jedan kratki video. Na tom uradku neko je nekome istiskivao takozvane “blackheads”, odnosno bubuljice sa crnim vrhom.

Jedno istiskivanje je neminovno vodilo u drugo. Svaki put sa više neizvjesnosti i više krvi i gnoja. Kad je Udo dotjerao do zadnjeg, osamnaestog video, uvidio je, razočaran, da nema više, da je to bilo sve za večeras. A on se taman uživio.

Pogledao je na sat. 11:45. Tu ga je lupilo, dozvalo u stvarnost, u tom momentu je shvatio na šta prodje dva sata njegovog života. Na istiskivanje bubuljica, izjavu bivšeg premijera Irana i na, većinom, idiotske komentara ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svijetu, kako se to već tepa muškom napucavanju napuhane kožne mješine na umjetnoj zelenoj livadi.

Skočio je iz kreveta i utrčao u kupatilo. Gledao se dugo u ogledalo. Posramljen sam sebe.

Dok je energično četkicom ribao po već opranim zubima, valjda nesvjesno želeći da tako spere sve te ogavne informacije i slike koje je prethodna dva sata dobrovoljno akumulirao u svom mozgu, u mislima mu je bilo samo jedno pitanje, koje je neumorno, poput kakve budističke mantre, u sebi po hiljadu puta ponavljao:

– BIST DU BLÕD, ODER WAS?

– BIST DU BLÕD, ODER WAS?

– BIST DU BLÕD, ODER WAS?