Šta je frižider jednima, to je hladnjak drugima. Što je mrkva ‘vamo, to je šargarepa tamo.

Što je stoljeće kod ovih, to je vijek kod onih.

Lijepo se razgraničilo, podvukle se čiste linije i tvrde crte.

I sve je to u redu. Sve je to ok.

Medjutim…

Pored nešto domaćih i domicilnih entuzijasta, postojimo i mi, neki tvrdoglavi metuzalemi, razasuti po svijetu s početka devedesetih, nakon posljednjeg “velikog praska”.

Starkelje koje još uvijek bez problema i pr(ij)evoda čitaju i Krležu i Crnjanskog. Kojima je sabiranje mnogo milije od oduzimanja, kojima je znati oba pisma još uvijek osobina, a ne mana.

Koji su mišljenja da su sve ove gore nabrojane riječi zapravo sinonimi jednog zajedničkog jezika, koji, eto, još nekako preživljava, daje posljednje znake života. Na kašičicu. Na žličicu.

I trajaće sve dok postoje individue koje imaju “privilegiju” da žive tamo daleko (u tudjini), gdje se ne mora odjedared zaboravljati nekad stečeno znanje i gdje se bez nekog straha i bojazni od prijekornih pogleda i ispravki može slobodno pričati onako kako se govorilo onomad.

A kad i nas (svjetskih metuzalema) nestane, kad djavo dodje po svoje, kad vrag bane nepozvan, kad šejtan zakuca na vrata, nestaće i tog prokletog jezika. I mnogima će laknuti. Mnogima će biti potaman.

I tvrdiće se da tako nešto nakaradno, taj teško razumljivi i nečisti jezik, nikad, zapravo, nije ni postojao…