1993. godina.

- Mali, da ti Brko nešto kaže. Ovdje u Njemačkoj, Švabe ti se dijele na heftičare, mjesečare i tromjesečare.

“Brko” je bio stari gastarbajter, rodom nedje iz srednje Bosne. Mali je bio nezreli dvadesetogodišnji momak, tek pristigao u Alemaniju, ratna izbjeglica.

– Čika Brko – na to će Mali – na šta konkretno mislite, ovi što ih zovete mjesečari…jesu to oni što hodaju u snu?

– Ma jok, mali, kako hodanje u snu, to ti je koliko puta ovi ovdje, da prostiš, zaskakivaju, koliko puta vode ljubav sa svojim bračnim partnerom. A mi sa Balkana…mi to radimo svaki dan. Nekad i po nekoliko puta. Haja…

Brkinu ženu na te riječi napade kašalj, pa skoči ko oparena da si naspe čašu vode. Tako se njoj uvijek zaleti kad se mora crveniti zbog njegovih laži. (To se danas valjda zove “cringe”.)

A Mali ništa ne reče, samo se lukavo nasmija, bi mu drago to saznanje što Brko reče. Ako ne možemo Švabe tući u fudbalu, pomisli u sebi, da ih makar tučemo u onome u čemu su muškarci najosjetljiviji.

Trideset i nešto godina kasnije…

Brko već odavno ore nebeske njive. O sudbini Brkine žene ne postoje pouzdani podaci.

Mali je zašo u Brkine godine s početka priče. Već je poodavno u grupi “tromjesečari”.