Nije prošao ni jedan jedincati dan, a da Cvijeta Marić, osamdesetogodišnja udovica, nije proklinjala užas koji se desio prije trideset i kusur godina.

Zazivala je Cvijeta sve političare, naše i njihove, domaće i strane, svu tu njihovu prateću bulumentu koja se našla uz njih i “brezobrazno” obogatila za vrijeme stradavanja, a koji su joj, kad je trebala uživati uz unuke i praunuke, kao krajnji rezultat, poslali familiju daleko od nje. Rijetke, nažalost zauvijek i prije reda u zemlju, a mnoge druge “rašćeralo” na sve “četer’” strane svijeta. Sve petero njene djece i jedanaestero unučadi su se raspodjelili od Holandije, preko Kanade, pa sve do Australije. I kakav je to život, pitala se ona? Sad kad bi trebala uživati s njima, njih nidje. Ona ostade sama. Ko posječeno stablo ostavljeno da trune samo u šumi.

S penzijicom od pokojnog muža nekako je spajala kraj s krajem, navlačila, dobacivala do dvadesetog, dvadeset prvog u mjesecu, a poslije toga započinjala, poput neke velike bogomoljke i vjernice, desetodnevni post, bila na kruhu i vodi, dok ne pristigne, dok ne legne ono što joj je njen supružnik ostavio u amanet.

I svi, komšije i dalja rodbina što ostadoše s njom i oko nje, smatrali su je malo zvrknutom, što ne voli ovo novo vrijeme, gdje se sve može, pa i “‘sovat’“
predsjednika i vlast. Na šta bi im ona odgovarala da može, ali se ne može od tog živit’, “nemere” se to što laneš staviti u tanjir pa pojest’ za ručak. Na šta bi oni rekli da je “luda Cvijeta” (od)uvijek “antiprotivna”. [Antiprotivna? Kakva je to riječ, kovanica gdje “anti” i “protivan” znači isto, gdje isključuju jedna drugu, pa to znači upravo suprotno od onoga što se htjelo reć’]

Jednom je tako ona usijanim “mašama” istjerala komšiju koji je na sva usta blatio prijeratnog predsjednika opštine (koji je podigao njihovu varošicu iz kaljuže), a istovremeno, na sva usta hvalio novog, od prije poznatog lopova i probisvjeta, koji je za onog vakta ležao u Zenici zbog privrednog kriminala, kradje i pronevjere nekog novca. (Da, nekad su lopovi išli u zatvor, nisu rukovodili državom). I svi su to znali, samo se Cvijeta usuđivala da to javno i kaže. Zato je ona (u ovim novim vremenima kad se sve može i smije, kad svako svakom može uspostaviti dijagnozu) i proglašena ludom.

Prije desetak dana stigao joj je u posjetu unuk iz Australije. Nije ga vidjela čitavih deset godina. Zadnji put je dolazio po završetku srednje škole. Od tad se nije mnogo promjenio, malo je dobio one muževnije, ozbiljnije crte lica, uredna brada je lijepo i ravnomjerno zagustila, lijepo se i razvio, a gdje i ne bi, kad samo, kako kaže, vježba i zdravo se hrani.

Pitala bi ga oko cura, misli li se uskoro ženit’, na godinu će mu trideseta, pravo je vrijeme, ali se boji da ga ne dovede u neugodan položaj, pa će to preskočiti. On, ako nešto nabaci na tu temu, nabaci.

Darko Marić je nakon nekoliko mjeseci mukotrpnog rada, radeći na novom projektu, nerijetko i po dvanaest sati na dan, odlučio da uzme mjesec dana odmora. Razmišljajući gdje da se otisne, Bali, Mexico, Thailand, u koji pijesak da parkira dupe i na odredjeni period zaboravi na sve, pade mu na pamet baba Cvijeta. Nisu se vidjeli, evo na godinu će i decenija. Ono povremeno preko skajpa, za rodjendan, Uskrs, Božić, se i računa i ne računa. Nekako se to odvije na brzinu, poslije čestitanja, pitanja o zdravlju i kakvo je vrijeme, nastupi ta neugodna tišina, zbog koje se Davor i ustručava da zove Cvijetu češće. A ona mu je od te familije jedina ostala, druga baba i oba dida su odavno preselili na onaj svijet.

Pa mogao bih je posjetiti, bio bi, kako se to kaže u Bosni, sevap iznenaditi baku i ostati jedno dvije-tri nedjelje pod njenim krovom. Ima “gore” kod nje u komšiluku nekih s kojima se i družio u mladosti, a u medjuvremenu, iako je komunikacija bila na dohvat ruke, na bukvalno dva-tri klika, izgubio kontakte. Bilo bi lijepo obnoviti sve te pokidane veze, ispričati se s njima, vidjeti kako su, da li su se poženili i poudavali, djecu izrodili. A neće biti zgoreg obnoviti i jezik, dobro je on pričao, ali zadesi se (što vrijeme otiče, sve češće) da zaboravi koju našu riječ prilikom razgovora. Pogotovo one koje se rijetko upotrebljavaju.

Davor Marić je veoma uspješan poslovni čovjek. Vrhunski znalac u svojoj struci. Zajedno sa jos dvojicom kolega prije par godina oformio je kompaniju koja se u vrlo kratkom roku etablirala u jednu od vodećih u svom domenu. To se normalno odrazilo i na financijskom planu. Već sad, sa svojih dvadeset devet godina, Davor bi se mogao penzionisati i živjeti od prihoda (koji su mjesečno uredno stizali od aplikacije koju koriste milioni širom svijeta) do kraja života. Novac nikad nije bilo nešto za čim bi se on polakomio, to mu je usadjeno još od rane mladosti i zbog toga je bio zahvalan svojim roditeljima, što su ga odgojili onako kako bi on volio da odgaja svoje potomke.

Cvijeta je danas tužna. Proleti unukova posjeta na brzinu. Sutra se Davor “vrće” svojoj kući, tamo u daljinu. Cijeli dan se uzvrtila po kući, razmišlja koliko para da mu dadne. Nema ona puno, ali opet, uštedjela je od one crkavice malo za crne dane. Odvojiće dio te uštedjevine unuku, pa kome će drugom? Mislila je prvo pedeset evra, ali se brzo predomislila, podaće mu i cijelih stotinu. Pa neće ga opet vidjeti za narednih deset godina. Ako ga više ikad i vidi. Nije ni Cvijeta u cvijetu mladosti, a i zdravlje nije bilo za falidbe.

Davor Marić je morao biti zadovoljan proteklom poslovnom godinom. Osim redovne plate od dvjesta hiljada godišnje, na kraju je podijelio i profit sa svojim poslovnim partnerima, pa mu je na račun leglo još sto. Tolika količina dolara za dvanaest mjeseci nije bila loša. Bar je znao za šta radi.

To veče je Cvijeta spremila Davoru pitu krompiraču. Htjela je ona neko pečenje, kakvu kokoš ili “carsko meso”, ali je unuk insistirao na piti i domaćem kiselom mlijeku. Toga, kaže, nema u Australiji. Pa je Cvijeta na brzinu počela razvijati jufku.

Dok je ona vješto baratala oklagijom na kuhinjskom stolu, Davor se kradom uvukao u njenu sobu. Stojeći unutra gledao je okolo, tražio je zgodno mjesto gdje da stavi dvije hiljade evra što je jutros podigao u banci. Morao je naći neko mjesto gdje Cvijeta neće odmah ugledati svježanj, al’ opet s druge strane da ga ipak spazi kada on već bude daleko. Staviće “gutu” u Bibliju. Danas je srijeda, a baba neće ovu svetu knjigu otvarati do nedjelje popodne, kad je njeno vrijeme za čitanje. “Od osam do deset, mogu gromovi udarat’, munje sijevat, ćuskije padat’, al’ Cvijeta tada čita Bibliju i kapak!”. (Znao je Davor njene riječi napamet).

I tako na rastanku Cvijeta tutnu stotku u unukove ruke. A ovaj prihvati bez nekog velikog opiranja. To nagna Cvijetu da pomisli kako je sevap što je sa pedeset podigla na stotinu, unuk sigurno kuburi sa parama, krediti znaju pojest’ čojeka na zapadu. Svašta je nešto pomišljala, ne znajući šta je čeka u nedjelju.

A Davor je znao šta ga čeka, pa se nije mnogo opirao i nećkao da uzme novac. Tako mu je ćaća prič’o kako mu je njegova baba (Cvijetina mater) dala šteku cigara kad je on kretao u armiju, pa onda nije znao šta će s njima, jer su bile najjeftinije i slabe kvalitete. Nije se Davor mogao sjetiti naziva tih cigareta, misli da je neko žensko ime…da li “Klara”…”Lara” ili tako nešto…

U avionu izvadi novčanicu iz džepa, malo je zagleda sa svih strana, pa je pospremi u onaj mali džepić novčanika koji služi nizašta, u koji se nikad ništa ni ne stavlja. Obećao je sam sebi da je neće nikad potrošiti, naći će neki kvalitetni drveni ram sa finim staklom, pa će je uokviriti u kancelariji, objesiti kraj fakultetske diplome, da ga svaki dan podsjeća na voljenu babu, na njegovu ludu Cvijetu. Hvala na čitanju.