Vozeći se jutros

Njemačkim gradskim prijevozom

Htio, ne htio

Slušao je i gledao razgovor

Dvojice njemu nepoznatih zemljaka

Pričali su poprilično glasno

Energično gestikulirali

Ne znajući

(A po svemu sudeći)

Ni ne mareći

Da li ih i(t)ko

U krcatom autobusu razumije.

(Po dijalektu su mogli biti negdje od srednje Bosne)

***

Ne znam kako

(reče ovaj prvi)

Sinoć sanjam, sjećaš se ti onog

Zvali ga Mrkonja

Vazda nešto ljut bio

Stanov’o u onoj žutoj zgradi iza kina

Odselio se kad je počeo rat….

Misliš, “ODSELIO”

(Prekide ga saputnik

Dok je posebno naglašavajući

Upravo izgovorenu riječ

Istovremeno sa obje ruke

Tačnije sa po dva svoja prsta

Oponašao navodne znakove)

Ma ne…šta ti je…ozbiljno ti kažem

Odselio Mrkonja sam od sebe

Nije njega niko dir’o, nit’ mu je ko prijetio Pokupio se čojek iznenada…i otiš’o

Ne bi mu dlaka s glave falila da je ost’o.

***

Nastade kratka stanka

Koja trajaše

Sve dok je ovaj drugi ne prekide

A onda si

Nakon par godina

Tamo negdje pred Dejton

Ti isto odselio?

Prvi ga pogleda zaprepašteno

S nevjericom

Hvatajući dah, jedva nekako izusti:

A…NE!

Drugo sam ja…i ti, prika moj

Mi smo morali otić’

Nas su išćerali!