Vrijeme neumitno leti. Ta ljudska izmišljotina stvarno zna da unervozi i iznervira čovjeka, pogotovo kad zadje u drugo poluvrijeme života, kad se pijesak iz onog sata što mjeri godine gotovo sav prebaci u donju polovinu i što ga manje ima u gornjem dijelu, to brže, ili se samo tako pričinjava, pada dole. Što je insan stariji, to mu se čini da vrijeme brže odmiče, prolazi.
Pouzdan znak te akceleracije vremena Pimpeku su bila redovna čišćenja zubi, koja su se dešavala svakih šest mjeseci. Novi termin dodje dok trepneš, dok se okreneš, kao da od prošlog prodju samo dva, u vrh glave najviše tri mjeseca, a ne pola godine.
Drugi takav pokazatelj ubrzanja vremena se počeo dešavati kad je Pimpek napunio pedesetu. Te godine mu je poštom iz bolnice prvi put stigla podeblja koverta u kojoj se nalazilo sve ono što je bilo potrebno da on lično u svom kupatilu, poslije velike nužde, uzme uzorak (što bi rekao Radovan III) “minulog rada” i u specijalnoj plastičnoj posudi (do polovine napunjenoj nekom prozirnom tečnošću) sve lijepo upakuje i pošalje nazad. Bio je to (taj kućni test) fin kompromis izmedju nečinjenja ičega, prepuštanja svega božjoj volji s jedne i neugodnog procesa kolonoskopije s druge strane.
Sjedio je tako Pimpek na wc šolji i po treći put čitao jednostavno uputstvo za upotrebu. Nije tu bilo mnogo filozofije ali se on iz nekog, samo njemu poznatog razloga, ponovo unervozio oko ničega. Kao na carini kad prelazi granicu, izlazi iz jedne i ulazi u drugu državu. Iako nikad nema ni jedno valjano opravdanje, nijedan promil razloga za neku brigu i nervozu, Pimpek bi se uvijek uzbudio, srce bi počelo ubrzano da kuca, dlanovi da se znoje, kada bi (obično) nasmiješeni i ljubazni carinik pregledao pred njim sadržaj njegovog kofera. Ponašao bi se i osjećao kao da krijumčari nešto nevjerovatno, kao da će ga državni službenik svakog časa slavodobitno pogledati i s neskrivenim zadovoljstvom, držeći u ruci pola kile kokaina ili kakav brižljivo nauljen “uzi” spreman za upotrebu, upitati:
– A šta je ovo, gospodine ?
I obavezno mu se dešavala još jedna pojava. Kad god treba dati uzorak urina (ma koliko bi ga pritjeralo u čekaonici), kad god udje u uzanu prostoriju bez prozora sa malom plastičnom posudom koju treba (po nalogu medicinske sestre) napuniti do pola, neće ništa da izadje. Ma, ni da si kru’! Ni kap.
E, upravo se tako nešto dešavalo Pimpeku u njegovoj ćenifi. Baš kad je trebalo da prorade za test, crijeva se ulijeniše kao nikad do tad, sve stade. Eh, kad bi to neko mogao da obavi za njega, pomislio je Pimpek. Kad bi mu se makar neko nekako našao pri ruci, da pomogne u obavljanju ovih radnji u hali. I još nešto, zašto se ljudski izmet zove stolica, pitao se Pimpek rezignirano? Odakle je porijeklo te riječi? Ko samo to izmisli? Svakakve misli su se rojile u njegovoj glavi.
(Pimpek je dobio nadimak po pokojnom pjevaču sarajevske grupe “Indexi”. Ne zbog čarobnog glasa, on nije znao ni beknuti, nego zbog jedne male izrasline u lijevom uhu, sličnoj onoj kakvu je imao i čuveni Davorin u svom i kojoj je dugovao nadimak koji ga je pratio do kraja života.)
John Stuart je rodjen na “Dan mladosti”, davne 1713. godine. Ovaj Treći Grof od Bjuta (3rd Earl of Butte) bio je prvi škotski predsjednik vlade u istoriji engleske monarhije, dok je na vlasti bio George III, kojeg su usput zvali i “ludi kralj”. John Stuart je za svoje kratke karijere na poziciji predsjednika vlade uspio da učini nekoliko stvari. Prva je bila “Ugovor iz Pariza”, s kojim je okončao “sedmogodišnji rat” izmedju Britanije i Francuske, započet prvo u Americi, a zatim nastavljen i u Evropi. Britanija pobjedjuje u tom ratu, a kralj (George III) i predsjednik vlade (John Stuart) nakon njega odlučuju da povećaju broj vojnika na tlu Amerike kako bi osujetili bilo kakav potencijalni napad u budućnosti od strane drugih velikih sila, poput Francuske i Španije. Da bi se to postiglo, njih dvojica posežu za najlakšim (i po njih najbezbolnijim mogućim riješenjem), podižu ionako već velike takse u svojim kolonijama “preko bare”. To je kataliziralo veliki gnjev i otpor, koji će kasnije prerasti u famoznu “američku revoluciju” i rezultirati u osamostaljenje i oslobodjenje od Britanije nečega, što se danas zove Sjedinjene Američke Države.
Nakon pokušaja uvodjenja još nekih taksi, poput dodatnog nameta na proizvodnju jabukovače, koja je ovaj put uzdigla i pokrenula talas nezadovoljstva medju domaćim proizvodjačima tog popularnog pića, John Stuart nakon samo nepune dvije godine neslavno završava svoju funkciju i podnosi ostavku.
Čitajući prethodno, mogli smo se uvjeriti da karijera grofa John Stuarta kao premijera Britanije nije bila nešto što će njegovi potomci sa ponosom isticati. I vjerovatno se već pitate kakve veze on uopšte ima sa Pimpekovim mukama u kupatilu dok je jadnik pokušavao da odradi test za rak debelog crijeva, zazivajući pri tome bilo kakvu pomoć. Naizgled nema nikakve veze, pogotovo ako se ne zna sam početak (političke?) karijere grofa od Bjuta, koja je krenula dolaskom kralja Georga trećeg na prijesto imperije 1760. godine.
“The Groom of Stool” se na “naš” jezik bukvalno može prevesti kao “mladoženja od stolice”. Medjutim, engleska riječ “groom” može se tumačiti na više načina, pogotovo kroz razne povijesne epohe, i najviše bi, u ovom slučaju, odgovarala pojmu “pomoćnik” ili čak “sluga”, pošto se ovdje ipak radi o jednom kralju.
Ova uloga se na engleskom dvoru prvi put spominje 1495. godine, za vladavine kralja po imenu Henry VII, da bi svoju punu ekspanziju doživjela za vrijeme njegovog nasljednika istog imena, samo pod rednim brojem VIII (8). Ovo zaduženje i laskava titula se nije davala običnom seljaku ili siromahu, nekoj osobi iz naroda, nego je čast dobijao potomak, sin od kakvog grofa ili lorda. Titula, ma kako grozno zvučala, nosila je sa sobom velike beneficije. Osim godišnje plate, koja nipošto nije bila crkavica, “mladoženja” bi dobijao i imanja, dvorce i svoje sluge. S obzirom da je glavna uloga ovog neobičnog zanimanja bila pomaganje drugom (u ovom slučaju samom britanskom kralju) oko obavljanja velike nužde, sve sa (uz pomoć slame i specijalnih krpa napravljenih za tu namjenu) brisanjem, hm…zadnjice, može se sa sigurnošću reći da je on i bukvalno bio kraljevska desna ruka. I ne samo u praksi. Kralj se, sjedeći na toj “stolici” koja je bila napravljena od visokokvalitetnog drveta i obložena baršunom, često, ne imajući u tom času pametnija posla, povjeravao prvom do sebe i nerijetko tražio savjet od njega. Stoga se sa sigurnošću može reći da je ta pozicija, uloga “baba sere”, bila važnija od uloge člana parlamenta i da su bogati očevi onomad ulagali sve svoje veze i vezice kako bi svog nasljednika postavili na tu prestižnu poziciju.
Sjedeći sa tvrdom stolicom na još tvrdjoj stolici, Pimpek nije imao pojma o ovom engleskom običaju. Mada bi mu jedan takav momak, pomoćnik pri stolici, došao kao kec na desetku. Da prvo (umjesto njega) lijepo uzme četvrtasti papir, pa ga zaglavi izmedju šolje i plastične sjedalice kako bi se izlučevina lakše prizemljila, nijednog trenutka ne dodirujući vodu. Zatim bi pomoćnik otvorio plastičnu duguljastu posudicu, uzeo klipić iz nje i (po Pimpekovom obavljenom poslu) manirom iskusnog stručnjaka zagrebao po smedjoj površini, uzimajući taman onoliko koliko treba, ni previše da se vanjski dio plastične posude nepotrebno ne zaprlja, a ni premalo, da test uspije, da se ne mora ponavljati.
Bivši premijer Britanije, John Stuart bi, da je živ, bio perfektna osoba za tako nešto, za pomoć Pimpeku u odsutnom trenutku. Da mu prvo malo protrlja i izmasira lijena crijeva, zatim proćaska s njim o trenutnoj situaciji u zemlji i svijetu i na kraju profesionalno uzme uzorak. Brisanje zadnjice bi ipak bilo isključeno, pa nije naš Pimpek (bar ovaj iz naše priče) bio kralj.
Otkud autoru ovog teksta uopšte ideja da bi jedan premijer najveće (ili jedne od najvećih) imperije na svijetu u istoriji čovječanstva bio u stanju, mogao obaviti sve ono što je bilo u opisu poslova koje je vršio “The Groom of the Stool”, to jest “mali od stolice”? Pa….dotični grof ima upravo i tu titulu u svom “Curriculum Vitae”. John Stuart je pekao zanat baš kod ludog Georga trećeg. Njegova politička karijera je i krenula uzlaznom putanjom kada se domogao te funkcije, kad je postao, da izvinite na izrazu, “kraljevski govnar”. Slično kao premijerska i ova zahodska epizoda trajala je samo dvije godine. Da li je to bilo dovoljno da se savladaju sve vještine u tom esnafu? Teško pitanje, prosudite sami.
1901. godine, kralj Edvard VII ukida ovu funkciju. Ljudska (a izgleda i kraljevska) svijest je na samom početku dvadesetog vijeka toliko uznapredovala da titulu “The Groom of the Stool” proglasi čistim nonsensom. (Samo)ukinule bi se po istom obrascu vjerovatno i ostale (kralj, kraljica, princ, princeza) uloge iz bajki za malu djecu, kad one ne bi donosile britanskoj ekonomiji skoro 2 milijarde funti godišnje od turizma, prodaje suvenira i svega ostalog što je vezano za kralja i njegovu svitu. Stoga, lišiti se takve svote, bez obzira na kakav se način zaradjuje, bila bi, složićete se, prava ludost.
Razvojem tehnologije, sa novim otkrićima i ovaj naš mali “plavi planet” se neprestano mijenja, mnogo toga je usavršeno, podignuto na veći nivo. Neke stvari koje su se u prošlosti radile na jedan način, sada se rade na posve drugačijim, novim osnovama.
Kod nas na Balkanu, od “četerest pete” pa nadalje, nije (vjerujem) bilo fizičkih brisača kojekakvih visokih (drugarskih) partijskih zadnjica, nego se to sve (pozicija i način primjene su evaluirali) obavljalo verbalnim putem. Zvuče li vam poznato pojmovi poput “dupelizac” “ulizica” i “uvlakač”? Pored metoda, evoluiraju polako i nazivi, pa se u zadnje vrijeme počeo rabiti novi pojam koji glasi “rektalni alpinizam”, koji se primjenjuje na sve osobe sklone neukusnom i nedoličnom podilaženju svojim nadređenima, radi dobijanja raznih životnih privilegija.
U današnje doba izgleda da se takva vrsta sporta upražnjava više nego ikad. Toliko se ispraksalo u zanatu da ponekad “planinarima” kako se ono veli, samo noge (od koljena pa naniže) vire iz stražnjica raznih vlastodržaca. Toliko se penjanjem ide u te neistražene dubine (penjanje u dubine, oksimoron?) da i vlasnicima tih mračnih prostora (nerijetko) bude neugodno.
Reklo bi se da je zanat dostigao svoj vrhunac, teško je zamisliti nešto što bi moglo nadići sadašnje stanje. Jer nagrade su stvarno primamljive. Za čas posla se nadješ na važnoj poziciji u Njujorku, Berlinu, Parizu, Londonu. U tili čas uletiš u neki glavni odbor, postaneš savjetnik neke strane firme, poslanik, gradonačelnik. Onda gradiš, samo gradiš, doduše sebi i svojima. Ili se “ugradiš” kad prepustiš strancu posao. Usput se ne zaboravlja ni familija. Brat, sestra, sin, snaha, šura, šuraja i ostala rodbina dobijaju masne poslove za debele (narodne,naravno) pare. Ruši, gradi, pravi starije, zidaj ljepše! I postupci tih rektalnih planinara, koji imaju koristi od ovog (nastranog?) hobija, su itekako razumljivi, zna se zbog čega oni to rade. Zbog svoje lične koristi oni će se pretvoriti u sve. Nema tog živog stvora u kojeg neće! Kakvi su to samo preobražaji i metamorfoze. Kakav Gregor Samsa, kakvi bakrači!
Medjutim, postoje rektalni alpinisti koji se svakodnevno penju i uvlače u “bulje” svih ovih gore na vrhu, a da od toga nemaju nikakve koristi. To je već malo osjetljiviji slučaj, enigma veća i od pojave medjugorske gospe i čuda visočkih piramida. Još kad se ti “planinari-volonteri” nalaze po raznim njemačkama, danskama, kanadama, amerikama, australijama, to tek počinje da (po)malo zbunjuje. Daleko od svojih otadžbina i domaja, oni su spremni na sve samo da odbrane vlast i postojeće stanje u svojim maticama, iz kojih su inače (upravo zbog “delanja” te iste ili prethodne vlasti) pobjegli glavom bez obzira.
(Ovo inače, da ne bude zabune, nije nikakva osuda, ko uopšte ima pravo da sudi, ovo je samo jedno laičko zapažanje, pokušaj pronalaženja nekog suvislog odgovora na ovu nesvakidašnju pojavu.)
Ovi, dakle, zaštitinici postojećeg stanja na Balkanu izgleda da su (pokušavam naći neko opravdanje) otišli malo predaleko, pa iz tih daljina ne vide da se dole nešto čudno dešava, da se bukvalno (ras)prodaju zemlje, da se budpošto daju planine, rijeke i morska obala i šta sve još! Dijeli se lakonski ko da je to, božemeoprosti, nečija ćaćevina.
Zar ne vide (ovi izvana) da se narodu velikodušno, ko neko veliko postignuće i ekonomska pob(j)eda, nude smrdljivi parizer umjesto sremske šunke i kineska smrznuta svinjetina umjesto slavonske? Da se zapravo nacijama (recimo to i po narodski radi mogućeg lakšeg razumijevanja) nude “muda pod bubrege”? Ili je to samo pogrešno gledanje stvarnosti? Moguće je i to. Jer postoji i (poprilično prihvaćeno) mišljenje da su za sve gore nabrojano (trideset godina kasnije) i dalje krivi Tito i partija?
A narod? Šta će jadan? Izludjen i (nek’ mi ne zamjere puritanci, ali zašto ovdje ne upotrijebiti i tu riječ) “izjeban” do krajnjih granica, sve to pasivno posmatra. I vlast i rektalne alpiniste. Neko ponekad iz te “melase“ povremeno poludi, pa trčećim korakom prebjegne gore, na sjever, u neizvjesnost, a mnogi (u stilu teme oko koje se cijela ova priča vrti) svakodnevno pazareći po četverorazrednim supermarketima, doslovno (poput koprofaga) konzumiraju tudja govna. Za kvalitetniju domaću hranu jednostavno nema para.
Ostaje na kraju samo sažaljenje prema onima koji su (iz raznoraznih razloga) ostali u tim carstvima gdje su kuće od čokolade, a prozori od marmelade. Savršeno razumijevajući situaciju u kojoj se društva (u kojima oni obitavaju) nalaze, nijemo posmatraju to “blagostanje” i naprosto ne mogu, ama baš ništa, da promjene.
Oni koji mogu, sele, odmeću se u prirodu i tamo, što dalje od civilizacije, grade neke svoje minijaturne enklave slobode uzgajajući povrće i kokoši. Oni koji to nisu u mogućnosti, mogu se povesti za primjerom jedne dobre Pimpekove prijateljice, koja se (kad god joj dodje “žuta minuta”) zatvori u kupatilo, napuni kadu punu vode, zaroni i izvrišti se iz sve snage.
Da ne bi neko pomislio drugačije, političari su (po mom skromnom mišljenju) svagdje isti, ista je to (čast rijetkim izuzecima koji naglo bljesnu i još brže dogore) sorta ljudi, pa čak i na famoznom zapadu. Samo u tim zemljama oni (političari) dopuštaju i omogućavaju svom narodu (koji ih je izabrao i koji ih uvijek može smijeniti) da slobodno diše, da živi životom koji je primjeren jednom ljudskom biću, ma šta to značilo i kojim aršinima mjereno. Odužih ja…pofajn. Hvala na čitanju ☮️ .
prvolicejednine.com 