Razgovaraju u kafani Bosanac i Japanac i nakon što su popili po jedan sake i par rakijica Japanac će ovom našem:
– Čuj prijatelju, meni je na listi prioriteta na prvom mjestu Japan, na drugom porodica, a tek na trećem ja.
Saslušao to Bosanac, otpio iz čašice, zapalio jednu, malo ko razmislio, pa gledajući ničeovski u daljinu, odgovori Japancu:
-Slušaj jarane, kod mene je malo drugačije…na prvom mjestu sam ja, na drugom porodica, a tek na trećem Japan.
Šijo se jučer, nakon duže apstinencije, napio ko mala beba. Obično je razlog njegovog (srećom samo u rijetkim prilikama) oblokavanja ta neka nostalgija za mladošću, onim lijepim i spokojnim prijeratnim vremenima. Nadodje mu s vremena na vrijeme ovdje u Americi, naleti tako neka pjesma, pa ga neminovno “katapultira” nazad u kasne osamdesete, šetnje korzom, prve ljubavi, kino, disko klub, odbaci ga u doba kad je bio najsretniji u životu.
Drugi razlog njegovog povremenog opijanja su užasni događaji koji su ga zadesili i koje je iskusio za vrijeme rata. Osim u snu, znaju se ti košmari zalomiti, pojave se, bljesnu i na javi. Dočim, ovaj put nije se radilo ni o jednom od ova dva nabrojana. Ovaj put razlog je bio (neko bi rekao) potpuno banalan, bizaran. Razlog ispijanja skoro cijele flaše domaćeg njujorškog “Hudson” viskija, bili su mravi.
Šijo se, dakako, ne zove tako. “Šijo” može biti bilo koja osoba sa prostora Jugoslavije koja se onomad, za vrijeme belaja, zatekla u krivo vrijeme na pogrešnom mjestu. A “šija” je bilo, nažalost, napretek. Mnogo više nego što je i(t)ko mogao zamisliti i pretpostaviti.
Šijo iz ove priče nadimak je naslijedio od svog djeda, kojem su okolni mještani “nadili” to ime još sredinom pedesetih godina prošlog vijeka. A za sve je kriva bila jedna igra, velika djedova strast koja ga je držala u stanju pripravnosti, uvijek spremnog za novi meč, od ranog jutra, pa sve tamo do smrkavanja.
“Šijavica” je igra koja se upražnjavala još u drevnoj Grčkoj i starom Rimu. Igrači istovremeno pokazuju/izbacuju odredjeni broj prstiju jedne ruke ispred sebe, dok naglas uzvikuju broj koji bi mogao biti ukupan zbir prstiju od oba učesnika. Brojevi se izgovaraju na prilagodjenom (iskrivljenom?) talijanskom jeziku i najčešće što se moglo čuti kod igrača u pokušaju da uspješno odgonetnu ukupan zbroj, sumu prstiju u takozvanom “bacanju”, je šije (sei) i šete (sette). Šest i sedam. Tako (sad saznajemo) da samo ime igre “šijavica” i djedov nadimak vuku naziv iz iste riječi – šije.
Šijo je tih ranih devedesetih bio blago zabrinut oko sve učestalijih medjunacionalnih svadja, ali nije ni u snu pomišljao da bi se ta ljudska pomama i histerija mogla pretvoriti u bilo kakve sukobe ili (ne do Bog, daleko mu bilo) rat. Izopšten iz bilo kakvih političkih (čitaj nacionalnih) dešavanja u gradu u kojem je živio, vodeći većinom računa samo o sebi i najbližoj familiji, ne baveći se i ne bistreći “svjetsku politiku” po kafanama i raznim kružocima, ovaj inžinjer mašinstva se nemalo iznenadio kad se odjednom, ničim ne doprinoseći tome, našao u maloj sportskoj dvorani obližnje osnovne škole zajedno sa ostalih stotinjak stanovnika svog malog grada. Grada koji se (od)uvijek ponosio svojom otvorenošću i mirnim suživotom svih njegovih naroda i narodnosti, koje je nesebično udomljavao od kako zna za sebe.
Prvih par dana prošlo je u navikavanju na novu sredinu, upoznavanju sa ostalim “sretnicima” i na sagledavanju ove (sve je na to ukazivalo) jedne totalno kafkanijanske situacije. Šijo nikako nije mogao doći sebi, analizirao je trenutnu situaciju iz svih uglova, sjedio je zbunjen u tom kolopletu dešavanja, čekajući da taj neugodni (a kako ga drugačije nazvati, nego) nesporazum što prije prodje. Pade mu na pamet Joseph K. Kako ga sad odjednom, bez ikakve potrebe, naoružani poznanik drži zatvorenog i pazi da on (kao) ne pobjegne. A Kuda? Gdje da bježi? Zašto bi bježao? Mnogo pitanja, a odgovora ni za lijeka.
Srećom, nije bilo nasilja, nije niko nikog tukao, nikom nije falila dlaka s glave, čak je uspostavljena neka ljudska, moglo bi se čak reći i prijateljska komunikacija izmedju dvije (tri?) strane, pa jedan od čuvara bio je Šijin komšija (po zanimanju električar) iz istog ulaza, samo kat niže.
Izbjegavajući direktan kontakt očima dao mu je desetak cigareta da podijeli okolo, vidjelo se da mu je neugodno. Osjetilo se da on tu nije svojom voljom. Obojica bi najsretniji bili da je sve to jedan ružan san iz kojeg se samo treba probuditi. Ili ona televizijska emisija “Skrivena kamera”, koja je bila popularna tih godina. Medjutim, što je vrijeme duže prolazilo sve je vuklo, nekako je mirisalo na jednu drugu popularnu seriju – “Zona sumraka”.
Ova (ako se to može tako nazvati) idila nije dugo trajala. Peti dan, jedan od stražara nepoznat Šiji, vidno pod uticajem alkohola, pijano teturajući ibazdeći na jeftinu šljivu “šećerušu”, uletio je medju njih, odvojio petoricu i naredio im da izadju napolje u dvorište, da stanu uza zid, pa da ih strelja, sve pobije. Da osveti ubijenog brata. Šijo, prestrašen i u sopstvenim mislima već ispisan iz ovozemaljskog svijeta, čekao je mirno, spreman da primi svoju malu porciju metaka, pa da padne u vječni mrak, da se razduži sa životom.
Samo prisebnost i brzina drugog čuvara koji je slučajno naišao, spasila ga je sigurne smrti. Nakon kratkog ubjedjivanja izmedju dva naoružana stražara, vratiše se svi nazad u dvoranu. Gledajući se sutradan ujutro u ogledalo, u jednoj od dvoranskih svlačionica gdje su obavljali najosnovnije higijenske potrebe, Šijo primjeti da je (kao nekad Tale u istoimenoj partizanskoj seriji) preko noći osijedio. Nedelju dana nakon ovog užasa dolazi do razmjene i Šijo se, ni kriv ni dužan, nadje medju “svojima”.
Poslije par dana poštede i pojačane ishrane, donesoše mu uniformu i cokule, gurnuše mu pušku u ruke i pravac na front.
Šijo je po završetku služenja armije 1983. godine mislio da se njegova ruka neće više nikad dotaći hladne cijevi i “drnča”, ali se u tome grdno prevario. Na prvom vojnom zadatku, u prvoj akciji, sve krenu onako kako nije trebalo. Sjedili su (njih petorica) u nekoj napuštenoj kući čekajući da im neko nešto dojavi, naredi. Medju njima nije bilo profesionalnog vojnika, sve nešto skupljeno zbrda-zdola, gurnuto u pakao, ko krmad u klaonicu. (Tu, u toj kući, Šijo je prvi put pomislio da bi mu možda bilo bolje da nikad nije ni razmjenjen, da je ostao u onoj maloj sportskoj dvorani, u zarobljeništvu.)
Imajući to njihovo neiskustvo u ratovanju na umu, nije onda nikom ni predstavljalo nikakvo čudo što su napustivši kuću na svoju ruku, prevalivši samo nekoliko stotina metara, upali u klopku. U bezizlaznoj situaciji u kojoj su se našli, nije bilo mnogo izbora, mogli su samo baciti oružje i dići ruke u vazduh. Što su i učinili. Ali to nije bilo dovoljno. Jedan “žutokljunac” s onu stranu ne izdrža, ne ostade kažiprst adolescenta miran na obaraču, da li adrenalin, da li strah, nije ni bitno, bitno bi da on, na opšte zaprepaštenje svog nadređenog, isprazni cijeli šanžer, svih trideset metaka, u njih petoricu.
Ispaljeni rafal pokosi Šiju i njegove ko snoplje. Popadaše svi ko po komandi, ne stigoše od iznenadjenja ni izdahnuti. Uslijed sve te nenadane situacije, pod dojmom užasne slike što se u krvi stvori pred njihovim učima, neprijatelj se samo užurbanim korakom udalji sa mjesta zločina ni ne provjeravajući da li iko preživio, što se pokaza spasonosno po Šiju. Dobio je dva metka, jedan ga je okrznuo po mišici, a drugi mu je prošao kroz butinu. Privučeni rafalom ubrzo su na lice mjesta pristigli i saborci iz druge čete. Šiju odvoze u bolnicu, a onu četvoricu zakopavaju ispod obližnjeg hrasta. Tako Šijo po drugi put preživi streljanje.
Tsutomu Yamaguchi nije imao nadimak, niti su njegov djeda ili otac nosili neki koji bi on mogao ponijeti kao amanet, po kojem bi ga komšiluk zvao. Odrastao je u skromnoj radničkoj porodici i (ako je vjerovati nekim podacima) bio je bistro dijete. To je kasnije i pokazao završivši fakultet, postavši inžinjer. Ubrzo se i oženio i postao otac. Sa dvadeset devet godina bio je, što se ono danas zna reći, ostvaren čovjek.
Jedino što nije štimalo u njegovom perfektnom životu bilo je vrijeme u kome se isti odvijao. Naime, bila je to 1945. godina, njegov Japan u punom ratu sa (ponajprije) moćnom Amerikom, sudar Davida i Golijata. Ali mnogi sunarodnjaci su, uključujući njega samog, vjerovali da će japanska volja i požrtvovnost za cara i ljubav prema otadžbini ipak nekako prevladati. Znalo se samo jedno i to nikad nije dolazilo u pitanje – nema predaje. I to je mišljenje držalo i mladog inžinjera sve do avgusta šestog.
Tog dana se on zatekao na službenom putu u Hiroshimi. Radio je za moćnu kompaniju “Mitsubishi” i taman je sa dvojicom kolega izašao na teren oko neke provjere kad ih je zapljusnula neobična svjetlost na nebu, praćena strahovitom eksplozijom. Nekim čudom, iako se zatekao u radijusu od tri kilometra, Tsutomu uz poprilično gadne opekotine i trenutačno sljepilo (koje će vrlo brzo nestati) avgusta šestog, 1945. godine, čudesno preživljava eksploziju prve atomske bombe u istoriji čovječanstva.
Propisno ispečen, ugruvan, još u stanju potpunog šoka i provedene besane noći u javnom skloništu, Tsutomu odlučuje da se sutradan vrati kući. U Nagasaki. Postoje neke informacije da je to učinio vozom. Dan nakon bačene atomske bombe na grad, voz je normalno saobraćao. To valjda može samo u Japanu i nigdje više.
Još jedna stvar koja se mogla pripisati samo stanovnicima ove jedinstvene zemlje je činjenica da se Yamaguchi, pored svih peripetija koje je doživio i (ni sam ne zna kako) preživio ponedjeljkom u Hiroshimi, tri dana kasnije, u četvrtak, uredno pojavio na svom radnom mjestu u Nagasakiju. Dok je šefu pokazivao opekotine, egzaltirano opisivao svjetlost i imitirao atomsku eksploziju, opet je “grunulo”. Na isti način kao tri dana ranije. Svjetlost, pa zvuk. Tsutomu se ponovo našao u smrtonosnom radijusu, ovaj put čak i bliže detonaciji nego prošli, ali je opet samim čudom preživio.
“Hibakusha” je japanski izraz za osobu koja je preživjela atomski napad. Tsutomu Yamaguchi je bio “Niju Hibakusha” “, jedina osoba (priznata od japanske vlade) koja je dva puta preživjela atomski napad.
2006. godine, gospodin Yamaguchi prvi put za svog dugog života napušta Japan i odlazi u New York, gdje je u zgradi Ujedinjenih Nacija održao govor i pozvao na nuklearno razoružanje. Kasnije će gostovati i držati predavanje na jednom od njujorških univerziteta, koje je bilo otvoreno za javnost. Tamo se u gledalištu našao i naš Šijo. Kasnije će se, nakon što je potpisao knjigu, Tsutomu i rukovati s njim. Šijo će po povratku kući pričati ženi:
– Ima onaj blagi, pomalo drhtavi, starački stisak…ali…bilo je tu nečeg…kao da je naše rukovanje…kao da se (ili mi se to samo pričinilo) sa mnom rukovao malo duže nego sa ostalima…kao da je osjetio da smo na neki način povezani..da sam i ja poput njega dva puta za dlaku izbjegao smrt. Znaš onu pjesmu od Djoleta..kako ono…nekad smo se bratimili po pogledu…
– …sluteći da isto sanjamo… dodade žena.
– Da…tako je…da isto sanjamo…baš tako…sanjamo nas dvojica, svako svoju muku…
Japanac Tsutumo Yamaguchi je bio iznimno poštovan, na kraju i odlikovan od strane svoje zemlje. Priznanje koje je dobio zove se “Red izlazećeg sunca” (the Order of the Rising Sun)
Šijo od svoje zemlje nije dobio ništa. “Duplo golo!”. Niti se njegova zemlja bavi s njim, niti zna da on živ negdje postoji. A tako je i najbolje, jer u interesu njegove države i jeste da pametni i školovani ljudi budu što dalje od nje. I toga je Šijo svjestan. To Šijo zna.
Ono što Šijo ne zna je činjenica da on, zajedno sa svojim pokojnim ćaćom, sve ove godine redovno “izlazi” i “glasa” na izborima. I to za one zbog kojih je (po njegovom ličnom uvjerenju) i završio “preko bare”.
To nipošto nisu oni koji su bili s njim ispred streljačkog voda, niti su oni koji su se četiri duge godine ganjali po bosanskim gudurama. Većina današnjih vlastodržaca rat je gledala sa sigurne udaljednosti, mnogi od njih nisu služili ni onu redovnu, JNA, niti su ikad potrčali za loptom, niti ikad vidjeni sa djevojkom. Za većinu njih, rat je došao ko budali šamar, za mnoge od njih saznaćemo tek nakon ispaljenog zadnjeg metka, nakon Dejtona, kada je bilo sigurno za trijumfalni povratak.
Ukoliko je neko zaintrigiran (a vjerovatno nije niko) naslovom ovog teksta, da i to pojasnimo. “Debeli čovjek i mali dječak” (Fat Man and Little Boy), tako su se (od milja?) zvale dvije atomske bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki.
I evo, ovdje, završavamo pisanje o dvije sudbine, privodimo kraju dve nevjerovatne priče. Sve je bitno ispričano i napisano. Ništa nije zaboravljeno.
Osim mravi. Koji su se neki dan pojavili u Šijinoj kuhinji. Probavao je Šijo da ih otjera jakim mirisom sirćeta, sa sodom bikarbonom, kriškama limuna i još nekim prirodnim načinima da mirno riješi taj iznenadni sukob i spor.
Kad ništa od nabrojanog nije upalilo, otišao je prekjučer u obližnju trgovinu i zatražio “nešto za mrave”. Prodavac mu je dao to “nešto”, što će najefikasnije riješiti nastali problem. U pakovanju su bile četiri plastične (Šijo ih je nazvao) “kućice”, na svakoj četiri otvora. Šijo je postavio dvije blizu pukotine gdje su mravi ulazili u kuhinju. Mislio je da će ih miris/smrad iz tih plastičnih kućica natjerati da pobjegnu glavom bez obzira. Sutradan ujutro nije bilo mravi. Dok je gledao u one dvije postavljene kućice, Šijo uze kutiju (pakovanje u kojem su bile kućice), pa onako iz dosade podje čitati uputstvo za upotrebu gdje je pisalo:
- Postaviti sve četiri plastične baze na mjesto gdje prolaze mravi.
- Mravi će namirisati otrovnu supstancu koja se nalazi u bazama.
- Mravi će pojesti otrovnu supstancu i vratiti se u koloniju gdje će tu otrovnu supstancu (po)dijeliti sa kraljicom i ostalim mravima u koloniji.
- Nakon izvjesnog vremena umrijeće cijela kolonija i vaš problem je riješen.
Vaš problem je riješen? VAŠ PROBLEM JE RIJEŠEN!?!?
Šijo sav uznemiren oko ovog saznanja ustaje i kreće prema staklenom kredencu. Iz njega vadi neotvorenu njujoršku bocu viskija marke “Hudson”. Odvrćući čep i vraćajući se nazad za sto progovara, nemajući s nekim drugim, sam sa sobom:
– MOJ PROBLEM NIJE RIJEŠEN! NAPROTIV! MOJ PROBLEM JE UPRAVO ZAPOČEO!!!
Čovjek za kojeg kruži priča da nikad u životu mrava nije i ne bi zgazio, upravo je postao svjestan da je pobio cijelu jednu koloniju. Znao je da alkohol nije pravi izbor i rješenje, ali on mu se u tom trenutku jedini našao kao “ispomoć”, na dohvat ruke.
prvolicejednine.com 