Čudni smo ljudi mi Bosanci. Tamo gdje treba da uzimamo, gdje se hrli, dijeli šakom i kapom mi se sve nešto nećkamo i snebivamo, dočim gdje treba umjereno, mi preko svake mjere. Tako nas taj usud prati od pamtivijeka, pogotovo kad odemo daleko od naše domaje, rodne grude, pa (ne)svjesno zbunjujemo i sebe i okolinu.

Prije nekoliko godina, dok sam se još javljao na nepoznate brojeve, zove čovjek i nudi kredit. Kažem:

– Hvala, ne trebam.

– Pa kako ne trebate? Sad sam provjerio, imate samo jedan.

– I zbog tog jednog ne mogu da spavam.

– Ali gospodine, vi možete, evo vi i gospodja jako malo trošite u odnosu koliko zaradjujete.

– Imamo dva sina, treba to školovati…

– Pa mogu i oni podići kredite, imamo jako povoljne student…

(Tu me izgubio)

***

Živimo oko dvadeset godina u istoj kući. U početku smo bili najmladji par u cijelom komšiluku, sad smo preuzeli primat najstarijih. Svi stariji susjedi su preselili. Na ahiret.

***

Sve ove godine idemo u iste trgovine. Stariji trgovci na kasama su se već navikli na nas. Oslovljavamo se po imenima, znamo sve o našoj djeci, čavrljamo tih nekoliko minuta. Oni su nam ovdje, moglo bi se reći, najbolji prijatelji.

***

Mali problemi iskrsnu kad zaposle nove radnike. Omladinu. Neobični ovi današnji mladi ljudi. Meni ovako staromodnom i ćoravom je jako teško prepoznati spol te dječurlije. A ni imena izvezena na njihovim majicama nisu baš neki siguran pokazatelj. Ni ne marim previše oko toga. Nisu ni naši roditelji razumijevali štošta gledajući u nas. Uglavnom, gledam svoja posla.

***

Ali oni ne gledaju svoja. Znatiželjan svijet. Ili su tako instruirani od šefova. Da ispituju. Obično pitaju kako smo (umorno), da li smo pronašli sve ono što smo trebali (i previše), da li imamo kakve planove za večeras? (vodićemo ljubav). Sve ovo u zagradama bih ja odgovorao, ali ona ne da. Ona sve ljubazno i sa razumijevanjem.

***

I nije ni ovaj mali razgovor (small talk) loš, više je do mene, ja sam staro čangrizalo. Medjutim, ponekad se podju postavljati pitanja koja prelaze pravila lijepog ponašanja. I tu nije samo mladost u pitanju. Ponovo se, poput onog za kredit, ljudi podju čuditi zašto mi to tako. Dok nam se onaj ibretio što nećemo više, sad se pak u trgovinama čude što nećemo manje.

***

Jednom tako donijela ona 7 glavica crvenog luka na kasu, a nova kasirka s neba pa u rebra:

– Šta će vam toliko luka?

– Je l’ volite vi igrati bilijara? Pitam znatiželjnu učtivo.

– Joj, obožavam!

– E sad ću vam objasniti, pas nam je pojeo kugle pa ćemo ih zamjeniti sa ovim glavicama. Vidite, kupio sam i flomaster da napišem brojeve na ljusci.

Gospodja je zinula da nešto izusti, ali joj ništa smisleno nije dolazilo iz mozga do usta. A ja gledam lijevo-desno gdje mi je žena, nigdje je nema. Pogledam dole, a ona propala u zemlju.

***

Zamislite sad scenu kako pred novog kasira, pred rukija, stavljam dvanaest glavica kupusa. On to jadan ne zna ni otkucati, ali zna da pita. To zna!

– Šta će vam toliki kupus?

I taman podjoh da kažem:

– Da prebijemo vola u njemu!

Ali me ona učepi dole po prstima, pa podje tiradu:

– Mi ćemo ga kiseliti. Prvo ćemo izdubiti korijen, pa ćemo nasuti sol u te rupe, pa sve to prenoći, pa ćemo sutradan bla bla bla…

***

Je l’ volite pileću džigaricu ? Ja je obožavam. Ali ne bude uvijek dobra ponuda. Ponekad tako, kad naleti organska sa lokalne farme, ja odmah kupim 4-5 pakovanja. I juče je naletila. Približavajući se kasi da platimo spazim opet novo lice.

– Slušaj me sad (kažem ženi), ako ovaj mladi gospodin upita šta ćemo raditi sa ovolikom džigarom ja ću mu reći da ćeš mi ti stavljati ovako sirovu mladu jetricu na čireve po guzici.

– NEĆEŠ !!!

– E, onda ja odoh, a ti mu daj recept, onaj što se uvija u slaninu, što je “Šaban” volio, a ja te čekam u autu.

***

Tako i bi. Nakon pet minuta udje ona u kola. Vozimo se polako kući. Pitam:

– Je l’ te pit’o?

– ‘Ajd…’ajd vozi, ne pravi se pametan!

I vozim kroz svoj komšiluk, znam svaku krivinu, svaki auto kraj ceste, svaki znak kraj puta. Još samo da se naučim ponašat’, gdje bi mi bio kraj….