1984. godine bila je olimpijada u Sarajevu. Čeprkam po sjećanjima. Na prašnjavoj stalaži u ćošku pri dnu mog malog mozga, na drugoj polici odozdo, nalazim šta je arhivirano iz tog perioda, vidim naslove iz novina. Za početak transparent: “Volimo Jureka – više od bureka!”. Zatim njegovo, odnosno naše srebro. Kasnije će se oko ovoga poduhvata širiti jedan trač, ne baš javno, onako od uha do uha.

Pogani jezici su pričali da je pri Frankovoj drugoj veleslalomskoj vožnji oficijalno vrijeme za jednu zericu stalo, zaštekalo na deset-dvadeset stotinki, taman se zaustavilo onoliko koliko je trebalo da maznemo prvu medalju u istoriji i nadjemo se na pobjedničkom postolju. To nam je, tvrdili su dušebrižnici, bila nagrada za dobro organizovano takmičenje. Jure je uz odličje od države dobio i video rekorder marke “Hitachi”. Baš je nedavno prilikom jednog intervjua rekao da uređaj, nakon 39 godina, još uvijek besprijekorno radi te šaljivo dodao: “Japanac je to!”

Osim urnebesnog natpisa i prve yu kolajne, ćevapi naplaćeni stotinjak dolara Kirk Daglasu i pokušaj prodaje gradske vijećnice nekom teksaškom biznismenu su takodjer bili dogadjaji koji su se duboko urezali u memoriju, pa ih se i dan danas još uvijek sjećam. Tako mene uvijek zadese neke marginalne i budalaste stvari za zapamtit’, a ko je osvajao medalje u raznim zimskim sportovima, nemam blage veze, to će vam bolje objasniti pasionirani igrači pot(j)ere i pab kvizova. U stvari…lažem. Sjećam se još jednog odličja. I to onog pobjedničkog.

Bilo je to veselo vrijeme, narod bio sretan, zadovoljan i ponosan na organizaciju tako jednog velikog takmičenja. Završni dogadjaj prije svečanog zatvaranja bio je finale u umjetničkom klizanju. Parovi, slobodni stil. Kad su nakon prvih taktova Britanci Jayne Torvill i Christopher Dean (prethodno najavljeni i u zadnju šljokicu opisani od legendarne Milke Babović) zaplesali u Zetri, mnogi od dvadeset i nešto miliona žitelja naše lijepe domovine, koji su ushićeno sjedili u svojim toplim domovina i gledali igre preko svojih malih ekrana, su po prvi put u životu čuli “Bolero”. Tako se (ko kaže da sport nije dobar i za kulturno uzdizanje?) Ravel nakon 56 godina od pisanja svog kolosalnog remek djela konačno pojavio na brdovitom Balkanu. Nije doduše jadan stigao da doživi taj uspjeh, biologija je bila brža, ali to nimalo ne umanjuje ovo epohalno dostignuće. Teško je za provjeriti, ali mislim da se u čaršiji pričalo da je ova kompozicija na čitavih desetak dana skinula Sinanovu “Pusti me da živim” sa liste najpopularnijih hitova, što je priznaćete, bio podvig vrijedan divljenja. Neko sklon sportskim žargonima bi rekao – za anale!

Dvije godine kasnije putevi glavnog grada Bosne i Hercegovine i francuzovog najpoznatijeg glazbenog komada se ponovo ukrštaju. Pop grupa iz grada sevdaha koja se upravo nazvala po gore spomenutoj svjetski poznatoj kompoziciji izdaje svoj prvi album pod nazivom “Na kraju slavlja”. Album Bolera je bio dugo pripreman i postava benda se do pojave vinila i kaseta stalno mijenjala. Mnogo je muzičara isprobavano i kao kuriozitet treba napomenuti da je na jednoj od audicija bio i izvjesni Mladen Vojičić. Nije prošao, što se kasnije uspostavilo kao dobra i korisna stvar, jer da je primljen i da je propjevao u Boleru, sedmi studijski album Bijelog Dugmeta nikad ne bi bio onako maestralno otpjevan. Ovako su slušaoci dobili duplu satisfakciju.

Autor ovog teksta može bez ikakvih problema da presluša prvi Bolerov album, a da pri tom ne osjeti ni najmanju potrebu da preskoči bilo koju pjesmu. I to je bio jedini kriterijum prilikom pisanja ovog teksta. Sve ostalo je stvar muzičkog ukusa. A svako se s njim (mojim ukusom) može, a i ne mora složiti. Bujrum vam oboje!

Album, nimalo slučajno, otvara pjesma “Galebovi”. Pretpostavljam da su muzičari (ili producent) kontali da u startu udare odmah jako sa pjesmom koja će na prvo slušanje izazvati pažnju i nikog neće ostaviti ravnodušnim. I pogodili su. Žestok ritam i nevjerovatno dobar glas vokala Mile Andjelića učinili su svoje. Pjesma je preko noći postala hit. Pjevač, koji je izgledom više ličio na Marijana Beneša nego na nekog od svojih kolega, poput Loše recimo, je fenomenalno prenosio emociju i energiju koje je Mišo Bartulica prethodnih godinama neumorno zapisivao na papir i tefterio u muzičku kajdanku.

Na drugu pjesmu naslovljenu “Dajana” sam posebno slab i vezan potpisom u opštinskom uredu, pošto već skoro tri decenije živim s jednom. Ona je takodjer bila veliki hit i u suštini je tužna i govori o ljubavnom rastanku. (Gluho bilo, kuc…kuc…kuc!)

Četvrta pjesma je naslovljena “Moja generacija”. Nabrojaću nasumce dijelove pjesme:

“… moja generacija svoje vrijeme ubija po kafićima, djevojke gledamo i oči parimo, dugo stojimo pušimo i pijemo, u sve kafane idemo, i starom lovu trošimo i ništa ne radimo, a sutra love nemamo, al’ opet u kafane idemo, pa se tamo grebemo…”.

Opisa Mišo uz zarazni ritam našu mladost i ono što smo poslije a i za vrijeme škole radili svaki ubogi dan. Nigdje društvenih mreža, kompjutera, bijesnih auta, botoksa, influeserki i modnih mačaka. Sjediš u kafani, naručiš ‘ladnu “klipaču”, zapališ “drinu” ili “stošu” i dok pariš oči gledajući lokalne trebe, zavrneš za stolom sljedeću turu ili se ogrebeš za jednu ako si tanak s parama. Slike iz prošlosti samo nadolaze. Sve opisano u pjesmi moglo se pronaći i zateći u bilo kojem kafiću te 1986. godine. Pikolo, Sunce, Tifani, Cepelin, Narcis, Sebastijan, Dolče Vita, su samo neka od imena kafića što su sredinom i podkraj osamdesetih nicali na svakom uglu u oba Broda i koji se sad poput kaleidoskopa presijecaju u mojim mislima.

Šesta pjesma “ Na kraju slavlja” po kojoj je nazvan album opet priča o rastanku i odlasku. On odlazi i na kraju zaključuje:

“…mene se neće sjetit’ niko, samo možda dragi prijatelji, negdje na kraju slavlja”.

Iz nekog razloga svaki put kad ga čujem ovaj stih me asocira na onaj čuveni od Duška Trifunovića:

“ …prijatelji bivši, prijatelji budući, prijatelji bivši…pamtite me po pjesmama mojim”.

Iduća numera ima jedan od onih uraganskih početaka koji odjednom zapara tišinu, iznenadi a ponekad i prepadne poneku plahu djevojčicu. Pjesma kreće tako što se Mile prvo prodere iz petnih žila: “Misli na mene!!, nakon čega se uključe muzičari. To mi je još jedna draga pjesma koja se često vrtila i konkurisala za hit nedjelje na lokalnom radiju, koji se emitirao, ako me sjećanje dobro služi, odmah nakon emisije “Želje, čestitke & pozdravi”, gdje su se mahom puštale pjesme iz prvog ešalona narodnjačke muzike sa tiražima od pola miliona prodanih ploča pa nadalje.

Album zatvara pjesma “Sjećanja”. Neki Branimir iz Sigeta bi s početka osamdesetih znao zapjevati “Obrati pažnju na posljednju stvar”. I mnogi su poslušali i obraćali pažnju na Sjećanja, pa je i ona postala hit. Nije bilo mladog insana u Bosni, a da u pola noći “izasna” nije znao naizust otpjevat’ refren:

“ …sjećanja na tebe, ne umiru u snu, plašim se svakog sna, jer znam da nisi tu…”

S vremenskim odmakom od nekoliko decenija možda bi najtačnija mogla biti konstatacija da je Bolero nekako najviše ličio na drugu sarajevsku pop grupu, odnosno predstavljao nadogradnju, malo viši stepenik u odnosu na nju. “Valentino” (projekat mentorisan i vodjen pod budnim okom G. Bregovića) je pravio muziku koju je slušala omladina do 15-16 godina starosti, dočim su Bolero slušali svi stariji od te dobi. I dok je sa svakim novim albumom Zijo Valentino spuštao ljestvicu pjevajući i obraćajući se svojim obožavaocima (samo sklopi okice, pile moje, oka tvoja dva) ko da su, božemeoprosti, predškolski uzrast, Mišo Bartulica 1988. godine pravi konceptualni album, pazi sad, “O Jesenjinu”. Umjesto da se drugi album dodatno razvodni k’o sok od bazge, da ga se pojednostavni kako bi okupio više publike, momci iz Bolera odlučuju da svjesno izvrše muzičko samoubistvo. Praviti pjesme na stihove slavnog ruskog pjesnika nije u Bosni obećavalo ništa dobro, slutilo je na esnafsku pogibiju. Ali ne lezi vraže, nakon prvog albuma i prodanih sto pedeset hiljada primjeraka drugi album se ipak prodao u sto tisuća što je, imajući u vidu albumsku tematiku, izvanredan rezultat i pokazatelj da se osim graha i poezija znala tabiriti u našem tamnom vilajetu.

Prokletstvo trećeg albuma je poprilično poznat i čest termin u muzičkoj industriji tako da ni Bolero nije ostao imun na njega. Preciznije rečeno, taj treći album nikad nije ni objavljen, čeka se još od osamdeset osme. Projekat je odavno započet pod imenom “Avatarov grijeh”, a 2013. godine izašao je i singl “Dispertango” koji je prvobitno otpjevao originalni pjevač (Mile), a nakon malo (kako to obično biva) nešto puca na relaciji Andjelić-Bartulica, što je rezultiralo odlaskom Bolerovog orginalnog pjevača. Uskoro pristiže drugi pjevač, uz pomoć Rade Šerbedžije Bolero snima i muzički spot za gore pomenutu pjesmu na Titovom brodu “Galeb”, ali sve to prolazi gotovo nezapaženo. Koliko god novi pjevač bio dobar to više, mnogi se slažu, nikad neće biti to. Zamislite Rolingstonse bez Mika. Ne ide, zar ne ?

Album “Na kraju slavlja” možete preslušati ovdje:

Javite utiske na njega a možete komotno i na ovaj tekst. Hvala!