Životne lekcije

Bruno je, ometen prije svega znojenjem sopstvenih dlanova i nelagodnim trncima u ledjima, već deset minuta skrušeno sjedio u stolici nasuprot svome namrgođenom ocu. Tišina je, kao uvijek kad se oni ovako nadju jedan na jedan, “vrištala” na sav glas, dovodeći napetu situaciju do krajnjih granica izdržljivosti. Otac je naizgled mirno pušio, ali su ga odavali njegovi drhtavi prsti. Bio je uznemiren i očigledno je vodio svoju unutrašnju borbu da iznenada ne bukne i ne podje galamiti i skidati sve svece s nebesa.

Bruno je naslućivao šta je posrijedi, slučaj je bio jasan, samo je čekao da otac krene sa tiradom. A on nikako da se nakani. Njegov stil nikad nije bio “s neba pa u rebra”, volio je sve natenane, kao kad praviš kakvu ukusnu čorbicu, kad se sve satima krčka na laganoj vatrici. Mada, u ovom slučaju se moglo primjetiti da je njegov “zen” pristup, s kojim se znao ponositi, bio na ozbiljnoj kušnji. Trebalo je mnogo samokontrole da ljutina i bijes ne preovladaju razum. Stoga se prvo odlučio za mali uvod, nigdje nije bilo mjesta žurbi, ta imali su sve vrijeme svijeta na raspolaganju.

– De mi reci, sine, kako je u školi?

– Dobro je.

– Ima li kakvih problema?

– Nema oče, sve je dobro.

– Vladanje, slušaš li nastavnike?

– Slušam.

– Nema potrebe da dolazim na informacije?

– Nema.

– Znači, sve je kako treba.

– Da.

Otac ugasi cigaretu u pepeljaru, odmah posegnu za kutijom, izvuče polako drugu, mahinalno je obliza cijelom njenom dužinom, pripali je srebrnim “fajercojgom”, povuče dubok dim pa nastavi:

– Sad sam iz kafane…znaš ono naše društvo što se okuplja subotom..malo igramo karte, ljudikamo. Taman kad sam kretao kući, na izlaznim vratima zaustavi me komšija Šefik….

(Nije otac trebao dalje. Bruno je sve znao i svega bio svjestan.)

– ….zaustavi me komšija Šefik… nije htio pred svima, nego onako… diskretno…kaže mi da si jučer prošao kraj njega i nisi ga pozdravio. Odgovorim ja njemu da ga ti sigurno nisi vidio, inače se to ne bi desilo, a on mi reče da si ga gledao ravno u oči i samo prošao kraj njega, k’o pokraj kakvog ćuke krajputaša. Eto, baš je taj izraz upotrijebio. Ćuko krajputaš.

Bruno je znao da će se upravo to desiti, da će otac baš o tome pričati. Na brzinu vraća film i vrijeme radnje na sami početak. Prekjučer je sišao dole pred zgrade s namjerom da igra na male goliće, ali nije bilo dovoljno djece da se podijele. U stvari, osim njega, bila su samo još dvojica koji su inače važili za problematične omladince. Nisu baš briljirali u školi, pa su taj nedostatak nadomješćivali kojekakvim budalaštinama koje su smišljali na licu mjesta s ciljem da se dokažu kao k’o biva opasni i hrabri momci. Brunu, odlikaša i momka primjernog ponašanja, smatrali su curicom, da ne upotrebljavamo sad neki teži izraz. To je njega strašno ljutilo i koristio je svaku priliku da im se nekako nametne, da opovrgne njihovo mišljenje, da dokaže suprotno. Taj dan je bio spreman da uradi bilo šta njima bilmezima padne na pamet.

I palo im je. Ići će njih trojica gradom, šetaće glavnom ulicom i kad naidje neko poznat od starijih, sva trojica će ga gledati u oči – i ne pozdraviti. Na prvu pomisao Bruni se ideja nije doimala nešto naročito teškom da se sprovede u djelo. Bio je siguran da može obaviti ovo bez problema. Šta može krenuti naopako, ništa lakše, raslo je samopouzdanje Bruni do nebesa. Sve dok na ulici nije ugledao čika Šefika kako im se približava iz suprotnog pravca. I šta je mogao? Da ustukne i izgubi i ono malo reputacije što je tako lijepo počeo da stiče kod ova dva probisvjeta?

Bruno je i dalje šutio s pogledom prikovanim u pod. A šta da kaže? Da objasni tati kakvu je igru igrao? Da spomene ovu dvojicu i pokuša prebaciti krivicu na njih? Ne, to bi bila jako loša ideja. Prvo, otac bi još više planuo kad bi čuo na šta mu je njegov pametni sin pristao, a još veća katastrofa bi bila kad bi otac čuo da je bio u društvu ova dva “tupamarosa”. Odluči da se kao u holivudskim filmovima brani šutnjom.

– Pa sine moj, diko moja, jesmo ti mama i ja hiljadu puta govorili jedno te isto? Poštovanje prema starijima, obavezno pozdravljanje, pogotovo ljudi koji nam u kuću ulaze i mi njima odlazimo. Pa ti znaš da mi je komšija Šefik k’o brat rodjeni. Nismo životinje, sine. Imamo savjest. Kad vidiš starijeg, pozdravi, pomozi ako ustreba. Sevap je. Mi ne vjerujemo u Boga, ali vjerujemo u nešto, u dobrotu. Dobrota će se vratiti dobrotom. Da ne vjerujemo u to, ovaj naš život ne bi imao smisao.

Ne laži, ne kradi, ne poželi tudje, ne budi ohol prema nejakom, ne likuj nad slabima! Mislim za to ti ne treba bogomolja, to je zdrav razum, logika. Nema tu velike tajne i misterije da se razumije šta je dobro a šta nije. Danas nisi pozdravio našeg Šefika, sutra ćeš nešto sitno i beznačajno slagati pa će ta laž proći, pa će ti se osladiti. Na kraju nećeš ni znati kad lažeš, a kad govoriš istinu. Ti znaš da je to pogrešno, neću ti više, sine, drobit’ oko ovoga, ne znam šta ti bi, ali siguran sam da se ovo neće ponovit’. Nemoj nam sramotu nanosit’ na kuću. Ajd sad, zagrli starog svog, pranje zubi, pa na spavanjac!

Bruni će pedeset deveta ove godine. Prošlo je mnogo ljeta od gore pomenutog razgovora, a on ga i dalje zna naizust od riječi do riječi. Nikad se više Bruni nije omaklo nešto što bi izašlo iz zadanih okvira nečega što se davno nekoć zvalo kućni odgoj. Bio je neizmjerno zahvalan svojim pokojnim roditeljima koji su mu usadili sve te životne i ljudske vrijednosti i navike. Bio je zahvalan i rahmetli čika Šefiku koji je ocu ukazao na sinovu grešku, jer belaj obično i hoće počet’ sa tako nekom sitnicom.

Svega ovoga se Bruno nedavno sjetio nakon gledanja jednog tužnog video zapisa kako učenici maltretiraju svoju nastavnicu kojoj na kraju izmiču stolicu i ona pada na pod uz gromoglasan smijeh okupljenih. Zgrožen i nemoćan pitao se šta rade roditelji te djece, čemu ih uče, kako ih savjetuju, kakve misli, vrijednosti i poruke stavljaju u glave svojih potomaka. Gdje su očevi da postave te nesretnike ispred sebe, da ukažu, preusmjere, izvedu na pravi put? Gdje je neki čika Šefik da dodatno upozori? Ima li pomoći? Gdje će nam duša?

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s