U ljeto 1983. godine bili smo sa izvidjačima na moru. Kaštel Stari. Meni trinaest i po godina, paperje iznad usana taman malo zacrnilo, prve simpatije, zaljubljivanje, upisivanje u leksikone, omiljena boja, omiljena grupa, imaš li simpatiju, ime tvoje simpatije. Pa ti upišeš prvo i zadnje slovo, a izmedju tačkice. I kao niko ne zna ko je to.

Onda prvi nemušti “filmski“ poljupci u šatorima kad nastupi povečerje. Ali mi “frajeri” nismo bili zadovoljni, nećemo mi ove naše cure, s njima smo se mogli vodat’ i kod kuće, mi mladi veprići tražili smo kruha preko pogače, neke druge, morsku avanturu, pucali smo na visoko, na Beogradjanke i Zagrepčanke.

Prethodno ohrabreni na brzinu (izmedju nas pet-šest) popijenom buteljom lokalnog bljutavog vina i sa obaveznim malborom u kutu usana prilazili smo im i pitali za “sentiš” na podijumu Hotela “Palace”. Ali čim bi otvarali usta i progovarali sa onim našim bosanskim akcentom, one bi se nezainteresovano okretale na drugu stranu i pogledima tražile “domoroce”, domaće preplanule “galebove” koji su obarali s nogu svaku “skvo” već na prvo izgovaranje one čuvene dalmatinske uzrečice “ae”.

Poslije tih silnih “djonova” i “korpi” (za mladje čitaoce – odbijanja) nama nije preostajalo ništa drugo nego da tugu utažimo alkoholom, da se napijamo od jednog i po piva u restoranu obližnjeg zeničkog odmarališta. (Bosanac ode na more i od svih konoba i restorana on opet nadje bosansko, pa tamo loče). Tu smo na terasi uz pratnju Silvane il’ Šabana i odgonetali riječi jedne šiparice iz tadašnjeg glavnog grada koja je, da bi se otresla jednog našeg druga koji je uporno navaljivao na nju, na kraju rekla:

• Što si bre pesak, ideš mi u oči!

Tu stilsku figuru poslije nekoliko sati promišljanja nisu mogli odgonetnuti ni oni najbolji djaci, takozvani štreberi, koji su i kod nadaleko čuvene nastavnice Dade imali peticu iz es-ha. A to postići drugovi dragi, nije bilo lako.

Godinu dana kasnije mi opet na moru, stariji i iskusniji. Sad smo mogli “smirit” i cijela dva piva. Obeshrabreni od lanjskih neuspjeha nismo nešto ni žurili u hotel “Palace”, da ganjamo gospodjice iz metropola. Nećete vjerovati ali kunem vam se (neko bi ovdje rek’o “rahmetom mi dedinim”) da su one ovaj put ganjale nas.

• Gde ste bre Bosanci! Bok dečki! Jao što ste slatki, hajde pričajte nam bosanski.

Šta je ovo ljudi božji, kakav je ovo preokret? Kako smo za godinu dana iz “glupi” prešli u “slatki i šarmantni”? Nije potrajalo dugo pa da misterija bude otkrivena. Sve nam je postalo kristalno jasno kad su nas djevojčice, kojima je vazda mirisala koža, počele ispitivati:

• Šta je ćeif, kaj je čakija, šta su bare, ko je babo Atif, tko je Fuad Midžić?

Zabranjeno Pušenje je, kao u onom kvizu, bio finalni i konačan odgovor. Zbog njihovog prvog albuma koji je zapalio muzičku scenu diljem naše prekrasne domovine mi Bosanci smo pored petsto keca i žutih starki postali takodjer tražena roba. I nije nam bilo krivo, nismo se nimalo bunili. Zgrabili smo ponudjenu priliku, iskorištavali je na svakom koraku jer smo znali da čarolije ne traju vječno, da to nije med, da ovo trenutno ludilo ima svoj rok trajanja. Mada tada, ni svjesni nismo bili da ta “bosanacmanija” nije ni izblizu bila na svom vrhuncu.

Prava ludnica je nastupila godinu dana kasnije pojavom “Audicije” i prve serije “ Top Lista Nadrealista”. A kad su na širokom jugoslovenskoj tržištu te 1985. godine, na krilima tog bosanskog virusa koji je zarazio sve što je moglo da se zarazi a i malo šire, prve svoje albume objavili “Plavi Orkestar”, “Crvena Jabuka” i “Merlin”, potražnja i histerija za Bosancima svih uzrasta mogla se uspoređivati sa dolaskom Bitlsa na američko tlo. Vratiti se s mora a ne imati makar jedan flert sa nekim veselim “bosančerosom”, kakvom mladom kopijom Djure, Neleta, Fude, Lepog Pave ili pokojnog Zije, bilo je kao biti u Parizu a ne vidjeti izvjesnu Lisu Djerardini.

Od svih gore nabrojanih bendova, pozorišnih predstava i televizijskih serijala u ovom tekstu ostaćemo sa Zabranjenim Pušenjem. Zbog autentičnosti. Po riječima jednog od članova, sve ove druge grupe (pa i Bijelo Dugme, Valentino, Indeksi) su mogle nastati i u Zagrebu i u Beogradu, odnosno u Hrvatskoj i Srbiji, a jedino je Pušenje moglo nastati samo i only u Sarajevu, odnosno Bosni.

Iako je “Das ist Walter” njihov najprodavaniji i po mnogima najbolji album sa najvećim hitom, ovdje će ipak biti riječi o drugom po redu, dvostrukom njihovom albumu “Dok čekaš Sabah sa šejtanom” objavljenom u junu te famozne 1985 godine.

“Stanje šoka” otvara album. Jedna tipična rokačina gdje sam prvi put u životu čuo riječ “handžar”.

“Nedelja kad je otišao Hase” je zvanično bila oda posvećena legendi F.K. Sarajevo Asimu Ferhatoviću mada su oni pametniji i promoćurniji odmah shvatili da se radi o preminulom predsjedniku Titu. Hase je kasnije, kad je okačio kopačke o klin, na Baščaršiji otvorio ćevapbdzinicu koja je u kratkom vremenu poprimila kultni status. U nju se išlo kao na hodočašće.

“Lutka sa naslovne strane” je pandan istoimenoj pjesmi Riblje Čorbe opjevan na humorističan način. Slušajući je, naučio sam da je “djevrek” vrsta peciva koje nije postojalo u našem gradu i da je “Sedrenik” sarajevsko naselje. Ah da, i “granap” je bila riječ-nepoznanica. Kod nas je niko nije koristio.

“Ne me quite pas” na francuskom znači “ne napuštaj me” i pjesmu istog imena pjeva Jacques Brel, poznati belgijski kantautor. Pjesma na albumu je trajala čitavih deset sekundi, malo duže od samog naslova. Možda neka njihova interna zezancija, a možda samo posveta Brelu. Prije će biti ovo prvo.

Zabranjeno Pušenje sam gledao samo jednom u životu. U našem Domu Sportova. Sjećam se dobro, mi u prvim redovima, totalni mrak, počinje pjesma, pale se svjetla, čuje se muzika, Nele pjeva, ali nema ga na bini. Zbunjoza. Ništa ne kontamo, okrećemo se oko sebe. Odjednom čujemo “eno ga tamo, eno ga na pomoćnoj montažnoj tribini!” Kad ono stvarno, obasjan velikim reflektorom, stoji Nele izmedju razdraganih obožavatelja i pjeva sve u argentinskom dresu sa neizbježnim brojem 10 na ledjima i sa rupom ispod pazuha.

“Dok čekaš sabah sa šejtanom” je za mene čudesna pjesma. Možda i prava definicija onoga što jest Zabranjeno Pušenje. Tekst pjesme gdje ti se predstavi sve, kao na filmu, pa izgleda da si i ti to veče sjedio s njim i djavlom za istim stolom. Na kraju krajeva evo, pa presudite sami:

Sam djavo ti je dao
brzinu eskivaže i razoran udarac desnom
sam djavo te je spas'o
kad te Prco s burazerima
ček'o u mraku kod pivare

I onda kad te agent 071
pedagoški treh'o o stanični zid sivi
i uspio je da ubije Boga u tebi
al’ djavo u tebi je ostao da živi

I sad čekaš Sabah sa šejtanom

Pomogao ti je i onu noć
kada je rekla da sa fukarom neće
kad te umalo nije ugušila tuga
koliko si samo popio to veče

Rek'o ti je da život teče dalje
rek'o ti je da ima jos žena
a ti si mu široko otvorio dušu
i pustio u nju šejtana.

Cvikeraš iz općine je dolazio
nudio ti pos'o il’ da učiš nauke
al’ bilo je već kasno
još samo djavolu služe tvoje tetovirane ruke

Kafana je već poodavno pusta
a prijatelj ti je ostao još samo on
kucnuo si se i iskapio čašu
dok čekaš Sabah sa šejtanom.

Tragedija u tri-četiri čina. Pa je l’ tako?

Šta reći o pjesmi “ Ibro Dirka”? Koju “posluku porati”? Dijelovi te pjesme postali su dio mog redovnog vokabulara i tim frazama se mogu objasniti mnogi dogadjaji i pojave u svijetu koji nas okružuje. Evo samo par isječaka:
“ Slik’o se s oba Halida, s Brenom bio”, “ ne da on da ga se darači”, “on ti je vuk’o curu, nosila bedž da joj se zna prednja strana”, “ Evo sad ‘oda ni s ovom ni s onom, sve joj noge do krajnika”

I na kraju ono legendarno: “ Ozrenka, daj nam dvije pive i reci, boga ti, muzici malo tiše”.

“Baš Čelik” pjesma iz dva dijela opet jedan omaž, ovaj put pjesniku Juri Kaštelanu.

“Dok jezdiš ka Alemanji” takodjer fenomenalni slikoviti tekst. Prosto opet imaš osjećaj da si i ti dio priče, da i ti ideš na arbajt za gazdu Kurta. Ma šta ima tu da se opisuje, pročitajte samo ove riječi, da li je iko ikad opisao gastarbajtera (ili na kraju krajeva sve nas razasute po cijelom svijetu) na bolji i originalniji način?

Iza tebe su razbijene boce
okrenuto janje donijeto na ledini
zar je moguće da je već gotov
i ovaj odmor u domovini
Dugo si ljubio ženu i sina
vec je visok metar i četr'es šest
poljupcima je zvonila stanična aula
dugo nisi puštao njegovu malu pest.

U osam i trideset stižemo u Frankfurt
bezbrojna misao glavom ti luta
ponovo provokacije, neprijateljske emigracije
ponovo arbajt za gazdu Kurta
I pitaš se, koliko još puta
da kupiš njivu i zavist sela
zbog prekrasnog bijelog švapskog auta.

I na kraju krešendo:

Tvoja šaka žestoko pogadja naslon
putnici se bune zbog drske lupe
ispred tebe su se nakotile pive
a, molim vas, nadjite mi neki novi kupe.

Eto, dosta! Da se ne oduži. Dok pišem ovaj tekst jutros sve mi ‘oće nešto bit’. Nakon onih nesretnih vremena devedesetih Zabranjeno Pušenje se dijeli na dva dijela, ali to više nije bilo to. Da li je do mene ili je nešto drugo u pitanju, ali svi ti albumi nastali nakon “Male priče o velikoj ljubavi” po mom skromnom mišljenju bolje da nisu ni snimljeni. A i ovaj četvrti, usudio bi se reći. Da su ostali na samo tri, bilo bi potaman da budu legende. Ali opet, moralo se od nečega i živjeti, a i prilagoditi se mladim naraštajima kojima se moglo svašta i ponuditi, mnogo lošijeg kvaliteta nego ranije.

Sve ono drugo (mimo muzike) što se dogadjalo u njihovim životima (albumi, serije, prozivanja i napadi po novinama, teške optužbe) od rata pa do današnjih dana nije tema ovog teksta, pa nemojmo to ni komentarisati. Držimo se lijepih prijeratnih sjećanja i uspomena i lijepih pjesama koje su obilježile našu mladost. Ako niste dugo “čepali” ovaj album evo ga, nije skup. Ajmo Ibro, a mol, odadri za raju!