Autor: Berislav Blagojević

Kako se obruč oko grada stezao, poslovi na izmještanju artefakata postali su panično užurbani. Jedan, dva, tri vagona. U njima: antičke skulpture, filigranski reljefi, dijelovi vizantijskih mozaika, figurine i grnčarija iz starina, biste imperatora i njihovih ljubavnica, predmeti koje su koristili Skiti, crkvene relikvije iz Jermenije i Gruzije, srednjovjekovni spisi, krasnopisne knjige unikatnih korica, kovčezi puni numizmatičkih zbirki iz raznih epoha i sa tri kontinenta, oprema oklopnika i vitezova, centralnoazijske i zakavkaske tapiserije, slike…
Gospode, koliko slika!

Sem nekoliko čuvara, u specijalnom vozu natovarenom umjetninama i upućenom ka Uralu nije bilo ljudi. Čak ni djece. Svi oni ostali su da brane Lenjingrad, da svojim tananim izmorenim tijelima, ako se ne mogne drugačije, koliko-toliko uspore nadiranje neprijatelja. Ostali su ljudi kao da su glave i ruke njihove i živa krv u njima manje vrijedni od djela koje nekad davno osmisliše neke druge glave i načiniše neke druge ruke.

Ostalo je još nešto: ramovi za slike na zidovima Ermitaža, prazni i odbačeni poput školjki koje iza sebe ostavljaju kolonije rakova-putnika.
Međutim, muzej nije bio pust. Njegove zgrade, hodnike, depoe i podrume ispunila je vreva obeskućenog naroda čiji su domovi porušeni u prvim mjesecima opsade. Tako je početkom 1942. u Ermitažu, pored upravnika i osoblja, živjelo oko dvanaest hiljada ljudi. Zajedno su gladovali, popravljali napukle zidove, prikupljali drvo za ogrev i staklo rasprslih prozora. Zajedno su drhtali od studeni, bombi i neizvjesnosti.
Kustosi su, kažu, u trenucima zatišja, odlazili u prostrane sobe na čijim su zidovima visili masivni ramovi, čudno nakrivljeni detonacijama. Tamo su stanovnicima muzeja detaljno opisivali djela koja više nisu bila tu, pripovijedajući im o bojama i nijansama, svjetlosti i sjenci, perspektivi, potezima kista.
Oni su slušali, gledali i – vidjeli. Gospode, kakva slika!

izvor: https://imprimatur.ba/