Prije otprilike dvije godine u našem se kupatilu pokvarila ručica na vodokotliću. Riječ “pokvarila” u prethodnoj  rečenici je samo djelomično tačna. Naime, ručica ne funkcioniše onako kako bi trebala, ali s druge strane, uz jedan dodatni potez, ona ipak odradi posao za koji je tu postavljena.

U čemu je problem te ručice? Jednom kad je pritisneš do kraja i pustiš, ona treba da se sama od sebe vrati u početni položaj i tim svojim vraćanjem poklopi rupu i zaustavi vodu. Ako se ručica ne vrati tamo odakle je prvobitno krenula, rupa će ostati otvorena i voda će curiti u šolju dok nestane iste na ovoj planeti.

Pošto supruga ima svoj ve-ce i u njemu sve funkcioniše kako Bog zapovjeda, ovaj problem sa ručicom je prepušten meni.

Ako do sada niste znali, ja sam najveći ljubimac svih mogućih problema. Njihov favorit. Svaki put kad se pojavi, on (problem) obavezno hoće da bude pod mojom jurisdikcijom, što mu unaprijed obećava lagodan život i mirnu penziju. I sve se mi lijepo dogovorimo na početku. Sve dok problem makar i djelomično obavlja svoju funkciju kod mene je siguran. Tako sam, imajući to u vidu, još onomad, prije dvije godine rekao ručici:

– Ne moraš ti raditi baš punim kapacitetom, nema potrebe za teškim fizičkim radom, ne moraš se vraćat’,  ja ću te vraćat’, nije mi teško.

Tako i bi. Ona se sa oduševljenjem složila. Obavi se šta se već obavi, ručica se pritisne i onda se vrati u početni položaj (ne sama od sebe, nego) rukom pritiskivača.

I svi su to naučili. Pod svi, mislim na djecu i poneke goste kad jednom u sto godina navrate u naš topli dom. Tako oni dodju i nakon izvjesnog vremena neko krene u ve-ce i ja taman da zaustim kako treba s ručicom, a taj neko me preduhitri:

– Znam, znam, kad povučem vodu trebam ručicu nazad!

A onda su se stvari pogoršale. Problemu (ručici) nije bio dovoljan mali prst, ona je željela cijelu ruku. Znajući moju averziju prema konfrontaciji to je izgledalo kao logičan slijed dogadjaja. Ručica se promjenila. Postala je bezobzirna. Ili je uvijek takva bila a ja nisam prepoznavao. Iako vraćena rukom u početni položaj ona nije skroz zatvorila rupu. I voda je cijelu noć curila. Ali ujutro se sve vratilo po starom, pa nisam reagovao. Tako par mjeseci ručica radi dobro pa, da izvinite, opet zasere. A ja trpim, šta ću. Znamo se toliko godine, sjaranili se pravo. Kako da prekinem dugogodišnje prijateljstvo?

Pustim ja još neko vrijeme da ona radi šta god joj je volja. Nesklon sukobu, dozvoljavam joj svakakve izljeve bijesa, nesuvisle komentare, bulažnjenja. I ko zna dokle bi to sve išlo da mi jednog dana moja ručica, moj vrli prijatelj ne reče:

– Šta ćeš ti ovdje? Nećeš ti ovdje više istresat svoj “minuli rad”! Ti ovdje ne pripadaš!

E, preko toga se više nije moglo. Sjeo sam u auto, kupio drugu ručicu i u roku hitno je zamjenio. Moja stara ručica nije stigla ni da zine dok sam je nosio u kantu za smeće. Tako je naš odnos zauvijek završio.

S novom ručicom je zasad sve u redu. Uljudno se pozdravimo. Svako gleda svoja posla. Ne usuđujem se da napravim prvi korak ka nekom prisnijem odnosu. Bojim se da ne uletim u zamku u koju sam toliko mnogo puta upadao. Pitam se zašto to nisam napravio odmah, zašto sam dozvolio da me nešto uzme pod svoje. Zašto sam trpio tolike godine situaciju koju sam mogao riješiti u desetak minuta.

Nije ovdje samo stvar ručice i mene kao mene. Postoje mnogi koji se tako iracionalno ponašaju, koji odgadjaju rješavanje problema sve do sudnjeg dana. Trpe. A život prolazi. Padne prvi šamar, ona pomisli, desilo se, neće više. Ili ona ošamari. Dešava se i to. Rijetko, ali nek’ se, zbog rodne ravnopravnosti, pribilježi.  Prva prevara. Slučajnost!  On/ona je u tim kriznim godinama. Izlijev nekog rasizma ili nacionalizma. Ma dobro, popilo se malo, pa se ne zna šta se priča. Teško je sasjeći u korijenu veliko (ali trulo) drvo i za to je potrebno hrabrosti, ali jednom kad se sasječe nastaje čudjenje i pitanje samom sebi zašto se to prije nije uradilo. Eh, komplikovan je ovaj život! Ili ga, pak, mi takvim činimo?