Baba Dragica

Kad sam napunio drugu godinu života doselili smo u Bosanski Brod. Pokojni otac mi je kasnije pričao da je veći skok bio doći iz Gornjih Božinaca (gdje je radio kao učitelj) u Brod nego kad smo mnogo godina kasnije iz Evrope otišli za Ameriku.

Roditelji su morali raditi i pošto nisam mogao ostajati sam u iznajmljenom stanu u kući gazde Božičkovića, niti su mogli plaćati nekog da me pazi, nakon malo dumanja roditelji odlučuju da me na čuvanje odvedu babi i didi u selo Omeragići kraj Dervente.

Obilazili bi me svaki drugi vikend. Obasipali bi me poklonima i plakali u duetu kad bih ih, nakon što me izljube i ja pregledam sve poklone koje su mi donijeli, upitao:

– A kad ćete vi ići svojoj kući?

Dida Marko je bio trgovac a baba Dragica domaćica. Ja sam imao tu čast da se prvi rodim i pet godina budem jedini unuk s obe strane familije. Nije ni čudo da sam bio mezimac svoje dvije tetke a pogotovo ujaka, koji su u to vrijeme još živjeli u svojoj roditeljskoj kući.

Ali glavna osoba i kapiten u mom tadašnjem dobu života bila je moja baba. Baba Dragica je na početku govorila da bi joj bilo neizmjerno drago da doživi da njen “Zoko” završi osnovnu, pa onda srednju. Kasnije je željela da njen Zoko odsluži armiju, pa da završi fakultet. Potom se “želja da doživi“ proširila na ženidbu i radjanje praunuka. Sve sam joj želje ispunio, osim fakulteta. Nije da nisam pokušao, ali me rat spriječio da se izborim sa mehanikama i termodinamikama.

Moja baba Dragica je cijelo vrijeme rata provela u svojoj kući. Jednom je trpana u autobus s namjerom da se sa ostalim civilima u selu vodi na streljanje, ali su u posljednji momenat saborci odvratili nekog pijanog vojnika od tog nauma. Kad je rat završio baba i dida teška srca prodaju svoju kuću i sele u Slavonski Brod.

Kad god bi se sreli, baba bi radila dvije stvari. Pravila bi kljukušu svom prvom unuku i pričala svima kako ga je tri puta izmarisala prutićem po guzici. Balašević je pjevao kako je tri puta vidio Tita maršala a moja baba kako me tri puta išibala.

Prvi put se to desilo dok me učila na tutu. Da li zbog moje “bistrine” ,koja mi nije dozvoljavala da brzo savladam jednu od prvih životnih lekcija, ili pak moje urodjene lijenosti to učenje nije išlo baš glatko. Jednom sam se baš dobro ( kako se to eufemistički kaže) “ukakio” u gaće i znajući da to nije bilo nešto pohvalno, jer tad nije bilo ovih pampers čuda za jednokratnu upotrebu, morao sam brzo, kao Boldrik u serijalu Crna Guja, smisliti neki lukav plan.

Odlučio sam da je najpametnije da se lijepo zatvorim u ormar. Tako i bi. Kada je baba primjetila da me nema digla je cijelo selo na noge. Uzalud su bila dozivanja mog imena. Ja sam “ukakit” sjedio u ormaru i kulirao dok je baba napolju zapomagala i pitala se kako će mojima na oči ako se dijete ne pronadje. Ne sjećam se sad da li mi je nakon dva sata provedenih u ormaru jednostavno dosadilo pa sam izašao ili me smrad sopstvenog izmeta koji je prošao ispod vrata i zapuhnuo okolinu izdao, ali se vrlo dobro sjećam vrbinog prutića i svakog njegovog kontakta sa mojom guzicom.

Drugi i treći put je bio zbog najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Jednom sam u žaru borbe istrčao na cestu za loptom i umalo završio pod točkovima auta. A hiljadu puta mi je rekla da se samo toga pazim. Tom prilikom prutić je radio jako kratko. Više edukativno i zbog njenog straha od nesreće koja se mogla desiti. A baš u to vrijeme cijeli naš grad bio je obavijen tugom pošto je auto pregazilo i usmrtilo dječaka na ulici. Iako se nesreća desila u Bosanskom Brodu, tugovalo je i selo Omeragići, pošto je Tiho takodjer imao babu i didu četiri kuće udaljene od mojih i često ih poput mene posjećivao.

Treći put je bilo potpuno zasluženo. Baba mi je rekla da je na redu kupanje, da ona ode napuniti kadu vodom i da za pet minuta dodjem u kupatilo. I ja, iz samo meni tada znanih razloga, opet nestanem. Ovaj put nisam otišao u ormar, tu bi me “detektivka Dragica“ odmah tražila, nego sam otrčao sa ostalom dječurlijom jedno sedamsto metara niz cestu da igramo lopte na Krivićevom igralištu. ( Na tom Krivićevom igralištu svoje nogometne vještine je redovno pokazivao izvjesni Senad Lupić. Vjerovatno vam ime ništa ne znači. Ali možda će se ljubiteljima fudbala u sjećanje dozvati 1988.godina. Upravo će taj isti “Seno” u finalu kupa maršala Tita za banjalučki Borac postići pobjedonosni pogodak protiv Crvene Zvezde i ući zauvijek u legendu).
I taman se mi na Krivićevom podijelili na male kad mi suigrač reče:

-Eno ti babe!

Okrenem se, a baba Dragica na biciklu vergla preko sredine terena. Trčim ja ispred nje a ona za mnom, lijevom rukom drži guvernalo a desnom me mlati šibom. Boli guzica ali još više boli što to svi moji drugovi gledaju.

I poslije te tri priče uvijek bi se izljubili ja i moja baba Dragica. I uvijek bi joj priznao da sam u sva tri slučaja zaslužio batine i da me je njen prutić više naučio životu nego neki profesori u školi.

Kad smo se onomad ja i moja Dajana počeli zabavljat’, odvedem ja nju malo u Omeragiće na upoznavanje sa familijom. Nakon početnih izljeva lijepih riječi, baba Dragica donese kesu krompira pred moju djevojku i reče:

– Nevista, deder oguli začas ovaj krompir!

A “nevista” zbunjena ovom nenadanom situacijom, gleda u tri kile krompira, šta će, uze pa oguli. To je bio prvi i ( možda i najvažniji ) test koji je moja buduća supruga morala da premosti. I bogami je položila kod babe. Baba je rekla:

– Tanko guli, biće od nje domaćica!

Nedugo zatim rat će nas razbucati na sve strane svijeta. Mi se nadjošmo u Njemačkoj, prvo kod Dajanine sestre a nakon što smo se malo snašli preselišmo i podjošmo nas dvoje živjeti sami u malom memljivom stančiću kod gazde Rumuna. Svaki početak je težak, na repertoaru su bila jaja na hiljadu i jedan način. I kako god ih Dajana napravi ja bih govorio:

– Dobra su, ali nisu ko kod babe Dragice.

I pri jednom familijarnom okupljanju Dajana upita babu za recept, kako to ona pravi, u čemu je tajna pečenih jaja.
A baba se nasmija pa reče:

– Ih nevista, nema tu recepta, puna kuća djece, ko će na’ranit svu tu čeljad, razbiješ par jaja na svinjskoj masti, dodaš malo brašna…

Brašno! To je bila mala tajna velikih majstora kuhinje. A baba Dragica je to zasigurno bila. I dan danas mnogi hvale njenu supu “svaštaru”. Nikad je nisam probao. Kao mali i razmaženi unuk sam pogled na onaj krupni peršun i pileće nogice, koje su kao čudovište iz Loh Nesa izvirivale iz lonca, izazivao bi u meni mučninu, a danas bih dao sve na svijetu, sve skupe delikatese što sam ih vremenom jeo po elitnim svjetskim restoranima, za jedan uzvršni tanjir svaštare.

Najviše se žali za onim koga ili čega više nema. Babe Dragice nema od 2020. godine. Dida Marko je još tu. Gazi devedeset četvrtu. Slabo vidi i čuje. Ali još uvijek prepoznaje svog Zoku preko skajpa. Kaže da prošeta ponekad oko “Hebranga” i popije konjačić prije ručka. Odgovaram mu da je to dobro, da konjak otvara apetit. Pitam ga ima li supe svaštare, pravi li nevista, a on mi namigne pa kaže:

– Pravi nevista svaštaru, dobra je, ali nije ko kod babe Dragice.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s