Jučer je ovaj naš mladji krenuo na drugu godinu faksa. Potrpali smo njegove stvari i krenuli na put od sat i petnaest minuta. Toliko tačno traje vožnja autom.

Putem smo slušali našu muziku. Goribor. Tako se potrefilo. U jednoj pjesmi ide stih:

“ Vernik bez crkve, gradjanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara”

Mene se to dojmilo. I urezalo u sjećanje. Taj stih, prvi red, kao da je naslutio šta će se dešavati za manje od dva sata.

Filip će živjeti naredne tri godine u apartmanu koji će dijeliti sa još tri studenta. Svaki od njih će imati svoju sobu i kupatilo, dok su kuhinja i dnevni boravak zajednički. Sve smrdi na novo.
Namještaj već unutra. Da je bolje, ne bi valjalo!

Plan je bio da na brzinu izbacamo stvari iz auta, ubacimo u sobu, pozdravimo se sa djetetom i pravac kući. Znamo od prije kako je išlo sa starijim, samo nas je požurivao, da nam što prije vidi ledja. A ko bi im zamjerio? Kojem je još devetnaestogodišnjaku stalo do roditeljskog društva?

Kad smo zabasali u apartman u njemu je već bio jedan student sa roditeljima. Tata i sin su sklapali policu što su donijeli sa sobom, a mama je u zajedničkoj kuhinji pravila raspored, gdje će duboki, gdje plitki tanjiri, gdje će zdjelice, gdje šerpice.

Upoznajemo se, kurtoazno razmjenjujemo par riječi s namjerom da se svako okrene svom poslu. Ali ne lezi vraže… Gospodja nije mislila tako. Kako je počela da “melje”, nije sustavljala. K’o na Azrinom koncertu, nema pauza izmedju pjesama. Žena postavlja pitanja i odgovara prije nego mi zazinemo da odgovorimo.

Dok s Filipom odlazim nekoliko puta do auta da unesemo sve stvari koje smo dovezli, Dajana se žrtvuje, upušta se u razgovor sa dotičnom. A njoj nije trebalo dugo da sve prebaci na religiju. Moju omiljenu temu. Nemam ništa protiv vjere, naprotiv. Poštujem svakog iskrenog vjernika koji vjeruje i drži to za sebe, ne tuši i ne zamara okolinu. A ova gospodja je upravo to bila – tušač!

Te mi smo kršćani, te mi idemo u crkvu, te naš sin nedjeljom ide, te mi volontiramo, te Isus, te Krist, te ovo, te ono. Dajana sve stoički podnosi, malo joj neugodno što se ne može pohvaliti nekom našom porodičnom religioznom aktivnošću, pokušava da skrene temu, hvali kolače što je gospodja napekla i stavila na sto da se svi posluže. Ali ova se ne da. Ponovo vraća sve na početak.

Odlazim zadnji put do auta da donesem preostale stvari. Ulazim u apartman, zatičem gospodju samu, Dajana je vjerovatno pobjegla u ve-ce da se umije i malo dodje sebi.

Gospodja vadi Bibliju iz kese i gleda okolo, traži zgodno i podobno mjesto da je položi. Gleda u mene. Gledamo se. Ja u ruci držim cjediljku. Ona svetu knjigu. Pogled joj skliznu na cjediljku, osmjehnu se pa reče:

– Oh divno, donijeli ste cjediljku, dajte, sad ću ja naći mjesto za nju.

I tu mi se gospodja namjesti na penal.

– Ne gospodjo, to nije obična cjediljka. To je naš religiozni objekt. Mi to nosimo umjesto kapa. – Mi tako ispoljavamo našu vjeru. Rekoh to, pa onu cjediljku nabih sebi na glavu.

– Ta nemojte mi reći – nastavljam ja – da niste čuli za našu religiju. Mi smo Pastafarijans. The Church of Flying Spagetti Monster! Morali ste čuti.

Gospodja gleda u mene, ne primjećuje da su joj usta širom otvorena. Vjerovatno prvi put u životu već dvadesetak sekundi – ŠUTI. Naposljetku samo tiho reče.

– Izvinite me.

Ode u sobu svog sina i zalupi vratima. Taman kad sam oprao cjediljku, obris’o je i spremio u kuhinjski element, iz naše odaje izadje Dajana.

– Gdje je gospodja ?

– Otišla u sobu, kaže nešto je jezik zabolio. Nego, hajmo mi polako.

– Ma ne znam, ne možemo tek tako otići, da joj pokucam, da se pozdravimo s njima?

– Ma jok, nećemo ljudima dosadjivat’, idemo mi.

Pozdravljamo se sa sinom, sjedamo u auto pa polako krenusmo put našeg doma.

Polako klizimo. Natali Dizdar prede, mi hmkamo sa njom. Nakon malo pitam.

– Jes’ čula ti za Pastafarijens, znaš ko su oni?

– Oni sa cjediljkama na glavama?

– Jest, ti.

– Što pitaš?

– Ma onako.

– Kako ti oni sad padoše na pamet?

– Nemam blage veze.