Nešto mi ženu u’vatilo u krstima pa mi, prije nego što se opružila na pod da ispravi kičmu, tutnu u ruku spisak za trgovinu.

1. Mlijeko

2. Avokado

3. Jaja

4. Luk

Ih, ništa lakše. Vožnja do trgovine. Parkiranje ispred. Kupovina. Povratak kući. Nema tu puno filozofije. Nije to čitanje Zaratustre. Sve ispod deset minuta. A njoj, samo da probere četiri jabuke, treba petnaest. Ostavih namirnice na sto u kuhinju, odšetah u dnevnu, sjedoh na trosjed, upalih televizor da pogledam City – Real.

Ne prodje malo, a ona će ti iz kuhinje:

– Što si kupio ovo mlijeko?

– Koje?

– Nemasno.

– A to ima raznih vrsta mlijeka, zar nisu sva ista? Od krave ?

– Znaš da kupujemo masno, 2 posto.

– Otkud bih ja to znao?

– Ovo je za ne povjerovat’, trideset godina kupujemo isto mlijeko, zar nisi mog’o memorisati u toj svojoj glavi, zapamtiti 2 posto? Ili boju. Za takve k’o što si ti napravili ljudi, plava ambalaža za punomasno, crvena za masno, zelena za nemasno. Ne možeš sa zeznuti, osim ako nisi daltonista. Jesi li? Trideset godina unosimo crveno mlijeko u kuću.

– Eh ženo, naši muški mozgovi ne rade na takvim principima. Mi to ne primjećujemo…

– Ne primjećujete? Da su kakve sisurine na etiketama, primjetio bi i memoris’o i oblik i veličinu u sekundi.

Šutim. Pravim se mrtav.

Udubih se ponovo u utakmicu kad će opet ona iz kuhinje.

– Kakav je ovo avokado, majko mila?

– Šta je sad?

– Kupio si zelen avokado!

– Koji sam treb’o? Crven? Zar avokado postoji u raznim bojama?

– Zelen, Zorane! Ne pravi se lud, zelen je, nije zreo, treba mu pet dana da sazrije. Sto puta sam ti rekla da ga moraš opipat, da vidiš jel’ taman, da ne bude ni zelen, ni prezreo.

– Dobro, drugi put ću pipat’, ne gori nigdje, pričekaj da sazriju.

– NE MOGU ČEKAT!  Meni treba sad, u pola sam posla, pravim salatu. AVOKADO salatu!

Nije prošlo ni pet minuta, donese mi jaja, pita:

– ‘Ajd sad mi reci, kako si izabrao baš ova jaja?

– Šta ja znam…svidjela mi se slika na ambalaži, odgovaram ironično.

– Aha. Nisi gled’o jesu li organska, jesu li koke išle po dvorištu, jesu li sa lokalne farme.

– Eh sad, hoćeš li rodni list i krvnu grupu, spisak cijelog kokošinjca po abecednom redu? Možda pedigre od svake kokoške ponasob?

– Dobro, zezaj se ti, ali nemoj kad budeš jeo kajganu pitati jesu i meni jaja čudnog okusa, k’o da su pokvarena.

Vrati se ona u kuhinju, a ja nastavih sa gledanjem televizije. Na poluvremenu dodjem u kuhinju, malo me grize savjest, poljubim je sa jebiga izrazom na licu.

-Nije baš tol’ko strašno, pa eto, makar sam luk kupio kako valja.

Ona uze glavicu, okrenu je, pa uperi prema meni i reče:

-Proklij’o!

Gledam u onu perušku što viri iz luka, češkam se iz uveta i tek sad shvatam zašto je bio na rasprodaji.