Sve što sam znao o religiji je da Božić kod roditelja moga oca dolazi dvije nedjelje nakon što se on proslavi u kući roditelja moje majke. To je to, otprilike.

Kasnije, zagazivši u rane četrdesete, počeo je da me hvata neki nemir. Ko sam ? Šta sam? Koji je smisao života? Koja je moja uloga u svemu tome?

I tu sam naletio na jednu malu knjižicu u kojoj su na slikovit način opisane osnove budizma. I svidjelo mi se. Od tada, ima evo već deset godina, svako malo, izmedju čitanja drugih knjiga, vratim se nekoj budističkoj od prije ili nadjem neku novu.

Probao sam i sa meditacijom, kupio i jastuče, ali sam poslije nekoliko pokušaja odustajao. Disciplina i sticanje novih navika su vještine s kojima nikad nisam bio na ti. Slično je to onom dobu kad sam se odvikavao od pušenja. Samo što sam u tom slučaju pokušavao da se riješim nečega, a ovdje pokušavam da dodam nešto svom skromnom životu.

Sve ovo gore napisano nije agitiranje za prakticiranje budizma, nego uvod u jednu životnu epizodicu koja se desila jučer i koju želim da podijelim s vama.

Imamo veliku sreću da nam je radno mjesto udaljeno 4-5 kilometara od kuće. Kad uletimo u zeleni val, kad nas na putu ne zaustavi nijedan od tri semafora, mi smo na poslu za manje od deset minuta, što za američke uslove predstavlja nevjerovatan podatak.

Znači, vraćamo se s posla oko tri popodne. Petak, početak vikenda. Nigdje ne žurimo, lagano čavrljamo o vječitoj temi – šta ćemo jesti. Na pola puta vidimo kako se auta zaustavljaju i rampa se spušta da bi prošao brzi voz. I ona se počinje nervirati, počinju psovke na račun saobraćaja, pruge, vlaka koji baš sad mora prolaziti itd… Šutim jer znam da njenu histeriju nije prouzrokovalo privremeno zaustavljanje koje u našim životima ama baš ništa neće promjeniti, nego je to bio mučan razgovor sa jednom mušterijom koji se desio pola sata ranije. Sve sam ja to u maniru iskusnog meditacionog instruktora prepoznao, pomilovao je po obrazu i zamolio da se smiri i da će sve biti ok.

Dolazimo kući i ja odlučujem da nam napravim po jedan indijski čaj. Ne znam tačno kako, ali sam oran da to uradim. Nasipam vodu i dok čekam da ona provrije, slušam njene instrukcije.

• Naspi po jednu malu drvenu kašičicu, nako uzvršnu ( šta je to?), pripremi malo mlijeka i braun šećer, govori ona iz dnevnog boravka.
• Hoću, hoću, odgovaram ja dok prosipam šećer po podu. Znaš ženo, ne smiješ se nervirat tako. Nije to zdravo, moraš malo rileks. Vidiš kako ja, od kako čitam ove knjige i pomalo meditiram, kako sam smiren, kako osvijestim situaciju i nema problema.

• Evo naprimjer, dok sipam ovaj prah u šoljice ja samo o tome razmišljam, evo sad dok čekam da ova voda provrije pa ću lijepo nasuti i nju gledajući i uživajući kako napušta ovaj električni ibrik, ili kako se već to zove na naš, kako lijepo voda puni šoljice i poprima boju čaja, a onda ću smireno, kao kad rijeka nesmetano i mirno teče svojim koritom, preko toga nasuti mlijeko i opet promjeniti boju tečnosti.

• Samo ne znam, voda još ne ključa, ali nema veze, nigdje ja ne žurim.

( nakon pola minute)

• Hm..da se nije pokvario ovaj aparat? ( Polako me napušta drevna smirenost i počinjem lagano da pizdim).

A onda, nakon dodatnih petnaestak sekundi, iz skrivenih dijelova moje duše, nešto veoma ružno izbi na površinu:

• HOĆEŠ PROVRIT’ VIŠE, JEBO TE ĆAĆA!!!

Ona se iz dnevne oglasi.

• Šta ti je Zorane, šta se dereš, gdje nestade smirenost ? Kud se denu budizam.

• Pa kad me iznervira ovo, nikad da proključa!
• Pa polako Zorane, sve će biti u redu, smiri se, da vidimo, riješimo enigmu, osvjestimo problem, koliko si nasuo vode?
• Jednu litru i dva deca.
• Pa dragi moj Zorane, nije ni čudo da još nije proključalo kad si nasuo vode kao kad grah pristavljaš. Za dvije šoljice čaja ne treba više od dva decilitra, dragi moj budistički mentoru.
• Pa dobro, znaš ženo, put kojim se ide je trnovit, niko nije rekao da je to lagano, polako, nadoću ja…