Dolazi kući
Zatiče nju
Kako prebire
Po kućnoj biblioteci
Pita je šta radi
Izbacujem nepodobne
Zašto
U znak solidarnosti.
Grabi Idiota
I odlaže na hrpu za smeće
Ne primjećuje ni trenutak oklijevanja
U njenom pokretu
Da li se sjeća
Upita se
Da je to bio poklon
Njoj
Od njega
Za rodjendan.
Predlaže joj da učine
Nešto konkretnije
Šta ?
Da prime ugrožene izbjeglice
Četveročlanu porodicu.
Imaju dovoljno mjesta
A i sredstava
Ošinu ga pogledom
Bez ijedne riječi
Taj pogled je značio
Da li si ti normalan?
Pomišlja da je pita
Da li se sjeća kad su bježali
Od ratne stihije
Pa ih primiše nepoznati
Dobri ljudi
Na šest mjeseci
Prije nego se otisnuše
Dalje u Svijet.
Ali odustade
Poboja se pogleda
Ona
Siguran je
Pati
Od selektivne amnezije.
prvolicejednine.com 
weltschmerz je zajebana stvar… u kombinaciji sa selektivnom amnezijom i još selektivnijom empatijom… pojačan sviješću da “nijedna zastava što se vije, nijedna čaša što se pije – naša nije!”…
jutros čitam: saudijci bombardovali jemen… neke hute… hu kers…
VolimLiked by 1 osoba
Hefri, hvala na komentaru. Da, licemjerje nema granica, bilo i biće. Malo boli kad to vidiš kod komšije, prijatelja, člana familije al’ sta se može…
VolimVolim