Znam da je bilo ljeto. Dva-tri mjeseca nakon što je umro drug Tito. Iznenada su nam banuli gosti na vrata. Neka dalja familija.

Išli negdje iz daleka, pa navrnuli. Kažu poželili nas vidjet, a vjerovatno su bili ogladnili, a i da malo promuzevire gdje mi živimo. Znate, već, kako to ide…

Mama me zove u kuhinju. Situacija je alarmantna. Daje detaljne instrukcije:

– Uzmi ove pare, leti kod Rijića*! Kupi dvije flaše crnog vina. Nemoj, tumonja, grabit prvo koje ugledaš, pazi na cijenu, nemoj kupit najskuplje! Ajd idi sad! Šta, još nisi kreno!

Naizgled, uobičajena scena s početka osamdesetih. Vi se sad, dokoni čitateljke i čitaoci, sigurno pitate a šta to, pobogu, može krenuti naopako kad jedan jedanaestogodišnjak ide u nabavku alkohola !?

Sjećam se ko danas, nakon što sam platio vino, teta Desa, lokalna kasirka, mi je vratila kusur. Nije imala baš u posljednju paru, pa mi je dala i još jednu žvaku-cigaretu, koju sam “žvakno” čim sam izašo iz prodavnice.

Ušavši u stan, skino sam patike, pa umjesto direkt u kuhinju, kako mi je striktno rečeno, ja sam s onim vinom ušao ravno u dnevni boravak, medju roditelje i dalju rodbinu. Plan je bio da ja pred gostima teatralno izvadim kusur, a da mama kaže, neka sine, zadrži te novce, kupi sebi nešto, zaslužio si po uspješno obavljenom zadatku.

I tako sam ja lupno s onim plastičnim kasama s vinom o stolić u primaćoj i pred svima, ko pravi pijonirčić koji recituje neku pjesmicu o makovima i zlatnom žitu, svečano uzvikno:

– EVO GA, MAMA…NIJE GA BILO JEFTINIJEG!!!

Krenuo sam slavodobitno rukom prema džepu da izvadim kusur kako bi ostvario onaj drugi dio svog plana, ali mi je ruka, kad sam ugledao rumeno lice one koja me rodila i njene stisnute vilice, ostala na pola. Ni gor, ni dol.

Znao sam da sam napravio neku kardinalnu grešku i da će uslijediti svašta nešto kad gosti odu, samo tada nisam mogao razumijeti zašto. Znam vrlo dobro da je mama rekla da ne kupim najskuplje, a ja, evo i danas sam takvog uvjerenja, nisam mogao bolje obaviti povjereni mi zadatak…

* Rijić – poslovođa u lokalnoj trgovni “Savez”, koju niko nije zvao tako, nego “kod Rijića”.