Suša je. Vodostaji strahovito opadaju. Ukazuju se dna. A na njima, kočopere se stare harabatije, zahrdjale olupine…

Trenutno presušuju rijeke.

Ali, nije to najgore. Zadnjih trideset i kusur godina presušuje što šta; naše empatije, morali, etike, osjećaji, pa i razumi na kraju krajeva.

I nisu samo mladi zaraženi tim virusom. Na njega, nažalost, iako cijepljene solidnim kućnim odgojem, nisu imune ni naše generacije.

Ono što je osamdesetih bilo nezamislivo i skandalozno, to danas živimo. I mnogi uživaju to novo normalno, nikad sretniji. Zlatno doba!

Čovjek je kažu prilagodljivo biće, privikne se na svašta.

Da li sam ja čovjek po današnjim mjerama?

Teško da jesam.

Pa…šta sam onda?

Možda kakva “Gorenje” veš mašina bačena u Savu sredinom devedesetih?

I mogao bih poslužiti, biti od koristi. Izvana se još uvijek činim ok, samo mi je otišo programator. Ovaj koji imam, što bi se reklo za onog vakta kad sam još bio u funkciji, nije ni za kurac…

(Pardon my French )