Kućni odgoj? Širok je to pojam oko kojeg se, uz mezu i piće, može razviti ozbiljna diskusija do duboko u noć.

Kućni odgoj kakav je bio nekad, ne može se uporedjivati s ovim današnjim, pošto su, čini se onako na prvu, uloge odavno zamjenjene.

Danas, reklo bi se, djeca odgajaju roditelje. Nama metuzalemima se teško priviknuti na to, ali sjetite se, nije ni našim roditeljima bilo lako gledati kako mi odgajamo naše mezimce. Bilo je tu ozbiljnih primjedbi i mnogo prigovora.

Mi smo, menseščini, prvi počeli bivati prijatelji sa našom djecom, a djeca ko djeca, daš im prst, oni grabe čitavu ruku.

Mi smo prestali davati vaspitne po turu. Mi smo dozvolili da nam djeca skaču po stolu, mi smo pustili našu djecu da upadaju starijima u riječ, mi smo…ko zna šta sve nismo…sve u smislu nekih kobiva dječjih sloboda…

A sjećam se dobro kako je to onomad bilo. Evo samo jedne epizode…

Prije polaska u neke goste mama je mom malom braci i meni očitala bukvicu. (Tako se to nekad zvalo.)

– Lijepo pozdravite domaćine i odmah u dječiju sobu sa njihovom djecom. Što god da vas pitaju ima da kažete:

– Hvala lijepo, samo razmućeni sok od zove, molim!

Mi smo poslušno klimali našim pametnim glavicama.

Put do gostiju trajao je osam i po minuta. Dovoljno vremena da obojica zaboravimo na malo prije toga očitanu bukvicu.

Ne znam da li smo uspjeli skinuti cipele u hodniku, a moj mali braco i ja smo zavapili kao da smo, božemeoprosti, upravo pobjegli iz Bijafre:

– MAMA, MI SMO GLADNI!

Na te riječi, mama se zacrvenila ko partijska knjižica. Jednom rukom nas je milovala po glavi, a drugom, onom iza naših ledja koju niko nije mogao vidjeti a samo je mi mogli osjetiti, štipala nas da nam ne bi bilo koja slična druga misao pala na pamet.

Usput, da niko ne čuje, samo bi, prošaputala:

– Vidjećete vi svoga Boga, kad se vratimo kući….

Ne znam za bracu, ali ja sam se tom maminom obećanju jako obradovao. Da konačno vidim i upoznam onog čiku kojeg sam vidjao na slici kod bake na selu. Kako sjedi sa svojim drugarima za velikim stolom i večera. Taj čiko, Bog, onako sa dugom plavom kosom, tad mi je izgledao kao sin od Djeda Mraza. Tako sam ga, dobrodušnog, nekako zamišljao.

Kad smo se vrnuli kući, mama nije zaboravila svoje obećanje. Dobili smo, moj mali braco i ja, batina. A Boga nismo vidjeli.

Od tada sam (ne znam kako stvari stoje kod mog malog brace) oko religioznih pitanja i postojanja Boga jako oprezan. Tom pitanju prilazim krajnje oprezno i sa mnogo skepse.

No, da se vratimo na odgoj. Imajući sve napisano u vidu, posve je moguće da sad djeca u gostima roditeljima prijete batinama i dragim Bogom, ako kojim slučajem izadju iz sobe i naprave kakvu grešku mimo očitane bukvice.

Još nemam unučica i unuka, pa vam ne mogu to prenijeti iz prve ruke. Ako šta bude u dogledno vrijeme, odma javljam….