Petar Djordjević je potekao iz malog sela Prkulje, opština Crkovići. Rano se oženio, a još ranije, kako se to ono prije govorilo, “sklepao” četvero djece, sve jedno drugom do uva.

Nije, što bi rekla njegova tetka Radmila, nikad bio nešto naročito bistar i od velikih škola, pa su ga mislili nekako proturiti za kakvog čistača. Na kraju je, nakon što su se potegle veze i došlo do predsjednika opštine, završio kao noćni čuvar u tvornici cijevi.

Petrova supruga nije radila. Nije stizala od tih silnih porodjaja. Ne jednom im je socijalna služba dolazila, držala predavanja o zaštiti od neželjene trudnoće, ostavljala pakovanja “Tigar” kondoma, ali sve je bilo uzalud.

Perica je tako bio zaposlen, ali primanja nisu bila bogznakakva. Trebalo je nahraniti toliko gladnih usta. Jedva bi i direktorska plata to nekako pokrila.

Stoga ne treba čuditi, da se naivko dao navući na nečasnu rabotu, da se udružio sa lokalnim kabadahijom i da su pod okriljem noći počeli krasti cijevi iz fabrike.

Negdje oko pola tri ujutro, kad bi pošteni radni ljudi i gradjani spavali, lopov bi se približio živici preduzeća, a Petar bi mu iznutra hitao preko ograde cijevi raznih dužina i profila. Tako smo dobili slučaj gdje je jedna osoba postala i čuvar i lopov. Neko bi rekao – kontroverzna ličnost.

Naravno da nije prošlo mnogo vremena do razotkrivanja akcije. Što je i dobro, jer je Petar (umjesto bajboka) dobacio samo do disciplinske, gdje se odlučivala njegova sudbina u poduzeću.

Tročlana komisija se sastala, pa je nakon kraćeg zasjedanja donijela jednoglasnu odluku. OTKAZ!

To se trebalo saopštiti na sjednici radničkog savjeta. Pred svim radnicima. I pred Petrom.

I taman kad je ta tačka došla na dnevni red, otvoriše se vrata i kroz njih udje “petrinica” sa četvero djece i još jednim u stomaku. (Iz aviona se vidjela poodmakla trudnoća). U sali za sastanke nastade muk.

Jedan član komisije opsova Boga, drugi član/drugarica reče – Isuse! Treći se zacrveni od stida.

Nakon kratkih konsultacija predsjednik komisije zaključi tiho, da samo ovo drugo dvoje čuju:

– Ja predlažem zadnju opomenu pred isključenje. Ako ga otpustimo, kud će oni? Nek ostane u firmi, nek dodaje Mirku alat kad zatreba, ja ga otpustit ne mogu…nek ide u tri pičke materine!

I tako Petar Djordjević ostade u firmi.

Dodje rat. Raštrka se narod na sve četiri. Petar završi u Americi. Do juče je radio u jednoj kompaniji što je pravila mehaničke mašine za printanje. Od početka godine posao je malo usporio, rezultati su bili slabiji od istog perioda lane, pa su se upalile narandžaste lampice za uzbunu.

Craig Twain je imao “nezahvalnu” ulogu da mister Djordjeviću saopšti ono što mu komisija na radničkom savjetu onomad nije mogla. Craig je to učinio bez ikakvih emocija, profesionalno, menadžerski.

Petar je Djordjević tako prvi put u životu dobio otkaz. Pitao se zašto šest mjeseci prije penzije. Mogle su gazde pričekati i tih 180 dana nakon 30 godina lojalnog rada. Nijednom nije neopravdano izostao, nijednom nije zakasnio, predano je i marljivo radio….nikad ništa otudjio…mogao je tako u svojim mislima nabrajati do sutra.

A sutra je Petar Djordjević, šezdeset četiri i po godine star, osvanuo na birou za nezaposlene.

Neki se pitaju kako je socijalizam brzo propao, a kapitalizam se drži toliko dugo. Možda ova skromna pričica nudi neke odgovore.

Možda mi stvarno ne znamo sami da se vodimo, možda nama stvarno treba neki čoban, neka kandžija odozgora. Možda stvarno, kako mnogi tvrde, od svih jezika na raspolaganju, najbolje razumijemo jezik biča…