Charles Barkley je NBA legenda. Za svoje karijere naosvajao se svega i svačega. Osim naslova prvaka. Osim prstena. To mu je, ma koliko se upinjao i pokušavao svašta pred karijere da i to postigne, jedino nedostajalo. Bio je to njegov nedosanjani san. (Kao Zlatanu “Liga šampiona”.)

Kasnije je Charles postao uspješan tv komentator. I još uvijek jeste. Širokom auditorijumu poznat je po svojoj iskrenosti i nedostatku bilo kakve diplomatija, kod njega je sve išlo i još uvijek ide bez kočnica, što na umu – to na drumu, rekao bi naš narod.

Jednom je tako imao intervju sa košarkašem koji je upravo završio (i izgubio) važan meč. Sportaš se zvao Mike Bibby.

Charles je oštro kritikovao njegov tim, slaba odbrana, nezalaganje, nedostatak gladi za pobjedom, redao je Charles nedostatke, da bi na kraju zaključio da se tako ne osvajaju titule, da se tako ne dolazi do prstena.

A Bibby, vidno iznerviran kritikom i još vruće glave mu je uzvratio:

– Kako ti to znaš, “Chuck”?

– Šta kako znam?

– Pa to…šta treba da se uradi da bi se osvojila titula. Ti to nisi, koliko ja znam, nikad uradio. Ti nemaš prsten.

Negdje u Africi, nije bitno gdje. Desetak godina nakon medjuplemenskog sukoba u jedno zabačeno mjesto došao je važan državni čovjek. Da li je u tom trenutku bio premijer ili predsjednik (često je mjenjao te dvije pozicije), takodjer nije važno. Uglavnom, sjeo je za stol sa domaćinom u namjeri da malo popriča. Sa sobom je dovukao tri televizijske ekipe, bliže se izbori i on je morao pokazati, stvoriti sliku lidera koji brine o svima, pa i onim najsiromašnijima.

Povod i razlog zašto je izabrana upravo ova kuća su ležali u činjenici da je ovaj jadni čovjek izgubio sina jedinca u bitkama vodjenim prije dvanaestak godina. (Taman vrijeme nastupilo da se svi malo podsjete žrtava, mislio je ovaj mudri političar.)

Nakon uvodnih riječi, poslije dugog monologa (gdje je hvalio sebe i kudio svoje protivnike) gost je napokon prešao i na domaćina, obraćajući mu se sljedećim riječima:

– Vi ste dali svog sina u ime našeg plemena, našeg naroda, i to je najsvjetiliji čin koji se u životu može napraviti. Znam, borbe su bile surove, nepravedne, znam kako je teško bilo svim našim herojima, znam kako je ovo…znam kako je ono…išlo je to u nedogled.

Domaćin ga je samo tupo gledao, jedva je i nazirao obrise njegovog punašnog lica uslijed jakih svjetala uperenih u njega, vješto postavljenih kako bi kamere mogle što vjerodostojnije prenijeti njegovu zahvalnost takvom važnom čovjeku koji je, eto, došao njemu u posjetu.

Nekoliko puta je krenuo da izusti, da upita gosta kako ON ZNA kakve su borbe bile, kako ON ZNA kako je bilo njegovom sinu, kako ON ZNA kako je bilo ostalim herojima u bitkama, kad on nije učestvovao ni u jednoj od njih. Ali nije poput Mike Bibby-ja, košarkaša Sacramento Kings-a, to učinio. Spriječavao ga je u tome jedan podeblji razlog.

Dugo nakon što su se kamere pogasile i ugledni gost otišao da se nikad više ne vrati, satima je domaćin nepomično sjedio na stolici i gledao u plavu kovertu punu papirnih novčanica, datih njemu za desetak minuta statiranja i neupitnog klimanja glavom. Toliko je, valjda, koštao jedan mladi život. Toliko, valjda, danas košta ljudsko dostojanstvo. U Africi. A more bit’ i šire.