Znaju američki državljani biti bahati u stranim zemljama. Mnogi (ne svi, naravno) misle da su Bogom dani. Odu tako na odmor negdje preko bare, ali se, ne znajući onu “When in Rome…”, ponašaju, ne čak ni kao kod kuće, nego tri puta gore. Kapitalizam. Potrošačko društvo. Razmaženost. To se najbolje ogleda po hotelskim sobama gdje se cipele i čizme, ma koliko prljave bile i bez obzira po kakvim se kaljužama hodalo, skidaju samo kad se treba istuširati ili izvaliti u krevet. Ponekad ni tada.

Gledajući tako jednu sliku kupatila obloženog jarkim zelenim pločicama i bijelim fugama, gdje se u kadi nalazi mlada djevojka, a ispred se na besprijekornom snježnobijelom prostiraču kočopere do grla blatnjave i dobrano iznošene kožne čizme, prva asocijacija posmatrača mogla bi i biti povezana uz gornji paragraf. Mladu i dokonu američku turistikinju iznenadila kiša u kakvom Parizu, Londonu…ili Minhenu.

E, jest Minhen. Trideseti april 1945. godine. I nije hotel, nego privatni stan. Jedino što se podudarilo sa pretpostavkom jeste Amerikanka u Evropi. I njeno (naoko) veoma nepristojno ponašanje.

Prinzregentenplatz broj 16 je bila tačna adresa stana. Mlada dama je sa par kolega u njega, kao što se to kad je riječ o Amerikancima ponekad desi, ušla nepozvana. Da stvar bude zanimljivija, vlasnik stana je, dok se u njegovoj minhenskoj nekretnini odvijao photo session, bio nešto zauzet 587.2 kilometra sjevernije. Upravo se u Berlinu spremao da izvrši samoubistvo.

Ljepotica na slici je Lee Miller, fotografkinja koja je obilazila ratišta po Evropi za vrijeme Drugog svjetskog rata i bilježila sve užase istog. Stan u kojem je slika nastala bio je uknjižen na ime Adolf Hitler.

Simboliku blatnjavih čizama (koje su istog dana ranije hodale po koncentracionom logoru Dachau) kako prljaju besprijekorno čistu prostirku neka svako otkriva sam za sebe. Hvala.