POSLJEDNJI ISPRAĆAJI I POZDRAVI

Umiru ljudi. Stari i mladi. Bez nekog reda. Smrt obično ne haje previše i ne pita za godište kada nepozvana bane na vrata. Samo nas ujutro zatekne, prenerazi objava, nadje se već prijatelj ili prijateljica da javi ostalima kako nas je opet neko napustio, ovaj put zauvijek.

Nedavno je preminuo bivši sugradjanin. Gledajući fotografiju na osmrtnici zaključih da ga ne bih prepoznao da smo se nedavno sreli. A i kako bih? Prošlo je preko trideset godina. Poslije svega proživljenog i preživljenog, mijenjanja svih država i kontinenata, jedva i sebe raspoznajem kad se ponekad u prolazu pogledam u ogledalo.

Medjutim, ova smrtovnica privukla mi je posebnu pažnju. Nagledao sam ih se, nažalost, mnogo u posljednje vrijeme, ali me nijedna nije tako zaokupila. Nekako je bila drugačija. Dva crna okvira po obodu, fotografija umrlog smještena u gornjem lijevom uglu, slika vijenca u sredini i podaci pogrebnog preduzeća u desnom gornjem kutu. Malo ispod pisalo je ime i prezime, potom jedna rečenica o tugujućoj najbližoj rodbini i datum kremiranja na kraju.

I onda mi sinu, prodje mi misao kroz glavu. Na osmrtnici nema ni križa, ni krsta, ni polumjeseca i zvijezde. Samo crni vijenac na bijeloj pozadini.

U komentarima ispod vijesti o nečijoj smrti se nerijetko mogu naći neobične poruke. Najčešće je to ona holivudska što se u sjevernoj Americi ponajviše rabi za Noć Vještica – RIP. Nije li, pitam se već duže vrijeme, razumnije napisati na naš – Počivao u miru? Za mnoge jeste i upravo tako i pišu. Medjutim, postoje oni kojima je to nekako predugo za otkucati, kao da oduzima previše dragocjenog vremena, pa umjesto “Počivao u miru (božjem)” napišu samo – PUM(B).
Tri ili četiri nečitljiva slova za zbogom pokojniku? I to ne pišu naša djeca, što bih još bilo i razumljivo, nego naše generacije, odgajane da pokažu malo više pijeteta prema nesretnim i tužnim dogadjajima.

U slučaju gore pomenute smrti, bilo je očito da je umrli bio ateista. Na smrtovnici nema religioznih naznaka koje inače idu u tim prilikama, a spominje se i kremiranje. Većina je to shvatila i ispoštovala je pokojnika i ožalošćenu porodicu prilkom iskazivanja sućuti i saučešća. Mimoišli su bilo kakvo vjersko spominjanje i šta uz to već sljeduje.

Dočim, neki i nisu. Ne zbog neke zadnje namjere, daleko od toga, vjerovatno im u brzini nije nadošlo, nije palo na pamet. Tako se u ovom slučaju, osim nekoliko “mirova božjih” i “el fatiha”, našao jedan zanimljiv komentar, sve napisano velikim slovima, a glasi:

“INNA LILLAHI WE INNA ILEJHI RADŽI'UUN !”

Moram priznati da sam se sa ovom rečenicom susreo prvi put u životu. Nakon kratke konsultacije sa guglom, našao sam sljedeći prijevod:

“Svi smo mi Alahovi i svi se njemu vraćamo”

Lijepa religiozna misao za sahrane, odnosno dženaze, za izraze saučešća i posljednji pozdrav prilikom smrti muslimanskih vjernika.

Ali, da li je baš za ovu priliku i ispod ovakve smrtovnice? Ako jeste, nije li se mogla napisati na jeziku razumljivom svima onima koji će je i pročitati? Zašto se na mjestima davanja zadnje počasti našim ljudima (mislim na sve nacije bez iznimke) koriste i pišu domaće i strane skraćenice i nerazumljive rečenice pored ovog našeg prelijepog jezika kojeg upravo čitate i kojeg perfektno svi razumijemo? Šta se može očekivati sljedeće u komentarima? Latinski ili crkvenoslavenski jezik? Pobogu, zašto?

Idući put kad se tužna vijest pojavi na telefonima i kompjuterima, možda bi trebali zastati, pročitati pažljivo smrtovnicu, odvojiti malo vremena, razmisliti i na kraju sročiti prikladnu oproštajnu poruku. Na jeziku kojeg će razumjeti svi ostali. Po mogućnosti bez skraćenica i onih bezveznih sličica i gifova. Probati napisati, pa onda pročitati još jednom radi uklanjanja eventualnih gramatičkih grešaka. U tom posljednjem obraćanju pokazujemo poštovanje prema pokojniku ili pokojnici i njegovim ili njenim životnim svjetonazorima i opredjeljenjima. Toliko se valjda može. Trebalo bi. Pogotovo ako je namjera iskrena i dolazi iz srca.

Ova nova vremena znaju zbuniti i u njima nailazimo na razne budalaštine. Svi smo, pretpostavljam, dobre duše, dajte da budemo pažljiviji i dostojanstveni bar u ovom domenu, u posljednjim ispraćajima i opraštanjima sa nama poznatim i dragim ljudima. Hvala.