Protiv prirode se ne može, neumitno se stari. Dok se sa licem danas još može nešto i napraviti, malo nečega ubaciti ili izbaciti, negdje zategnuti i tako se poboljšati, izgledati mladje, sa mozgom se nažalost ne može ništa. Memorija vremenom polako ističe i sve se manje sjećamo nekih velikih dogadjaja u našim životima, a o malim da ni ne pričamo.

Eto, razmišljam, napinjem se, a nikako se ne mogu sjetiti da li mi je profesorica koju ovdje želim pomenuti predavala marksizam u prvom ili drugom srednje. Nije to toliko važno, ali eto nije lijepo i ugodno svakim danom shvatati kako insan “odlazi” i “hlapi” kao nezačepljena radenska “tricajgona” ili kako se već izgovaralo “tri srca” na nekom od jezika u onoj poznatoj reklami za kiselu vodu.

Profesorica o kojoj je riječ je bila sušta suprotnost ostalim prosvjetnim radnicima. Dok su oni bili ozbiljni i ugladjeni, gospodari katedre sa autoritetom koji nijednog sekunda nije dolazio u pitanje, ona je za nas djake bila kul. Prava raja.

Na času je bila opuštena atmosfera i ona se svojski trudila da tako jedan suhoparan predmet učini makar malo zanimljivijim. Profesorica je u svakom razredu imala ljubimce, dvoje- troje djaka koje je simpatisala. Medjutim, umjesto da oni imaju neke prednosti i privilegije, kao što to obično biva kod ostalih, u ovom slučaju se radilo o totalnoj suprotnosti. Skoro svaki čas, pa sigurno dva puta mjesečno, njeni ljubimci su morali pred tablu, odgovarati. I zbog tog su neki od njih učili taj marksizam, bubali gradivo napamet (niko tu ništa nije razumijevao) samo da ne iznevjere njena očekivanja. Na kraju su bili toliko potkovani znanjem da su slobodno mogli preuzeti socijalistička uzda i dizgine od rukovodećih partijskih glavešina i nastaviti svijetli put koji je još za svog života duboko utro drug Kardelj. Profesorica takodjer nije nikad nikog oslovaljala po prezimenu. Strogo po imenu a mnoge (ako su ih dakako imali) i po nadimcima.

Moj drug i komšija je imao dugu plavu kosu. “Do guzice”, tako se to onomad nazivalo. Pretpostavljam da je u to doba slušao “Led Zeppelin” i ugledao se na pjevača te hard rock grupe. Usljed skromnog (da ne kažem siromašnog) muzičkog znanja okoline on nije bio predodređen da ga se zove “Plant”. A ni Robert. Narod, pokraj Fahrete Jahić i “slavuja iz Mrčajevaca”, nije mario ni za domaće, a kamoli za tamo neke razuzdane engleske čupavce. Zato su mog druga zvali po jednom drugom super-staru. Vrhovni komandant je počivao u “Kući Cvijeća”, državni aparat je bio dovoljno popustio pa se tih godina već moglo bez straha od privodjenja svašta baljezgati. Ukratko, mog druga su prozvali “Isss” ( čitaj: Isus).

Profesorica marksizma je predavala i njemu. Bio joj je ljubimac, a znala mu je i nadimak. Tako je u srednjoškolskom centru “Fric Pavlik“ dva puta mjesečno Isus izlazio pred tablu i odgovarao marksizam. Jedinstven slučaj zabilježen u Svijetu. To se poklopilo tad i nikad više u istoriji povijesti.

Taj moj drug bio je tri godine stariji i od njega sam posuđivao kasete nekih stranih, dotad meni nepoznatih grupa. Jedna od njih je bila “Talking Heads” i njihov fenomenalni album “Little Creatures”. Ne sjećam se sa sigurnošću ali mislim da mi je on ukazao i na Leonarda Cohena. (Da je samo na njega i nikog više, bilo bi i previše).

Poslije srednje on odlazi u armiju i tamo kod brice prvo jutro po dolasku gubi razlog i smisao postojanja svog nadimka tako da, kad se nakon godinu dana vratio nazad, nit’ se ko sjećao, niti je ko ikad više pomenuo nadimak. Malo potom odlazi na studije u Zagreb.

Odamdeset osma je godina. Dobijam nagradno odsustvo i dolazim iz JNA baš oko Nove Godine. Sjedimo nas dvojica u nekom lokalu, da li je “Pikolo“ ili “Tea”, slagaću. Konobar stavlja kasetu i počinje meni nepoznata pjesma. Prva. Pa druga. Treća. Moj prijatelj zna i pjevuši svaku od njih. Na moje začudjene poglede odgovara mi da je bend iz Zagreba, da ih je mnogo puta slušao na svirkama, da su jako popularni medju studentima i da su nakon pet-šest godina čekanja i obijanja pragova diskografskih kuća napokon objavili album. Meni su, što se ono kaže, sjeli na prvu.

Psihomodo Pop je svoj prvi album kao što i napisah gore objavio krajem 1988. godine. Naziv albuma je bio “ Godina Zmaja”. Nisam imao pojma zašto. Kasnije ću saznati da je godina izdavanja albuma bila godina zmaja u kineskom horoskopu. Nisam nikad pratio ni ovaj regularni a kamoli kineski. Omot albuma je bio fenomenalan. Pjesme su bile odlične, momci su izgledali baš kako treba da izgledaju oni koji vole samo sebe. Tako im se zvao i najveći hit koji je bio i ostao njihov zaštitni znak. Te godine je u nekoliko časopisa upravo ta pjesma proglašena kao pjesma godine.

Na albumu se nalaze četiri obrade stranih kompozicija. Dvije potpisuje Johnny Ramone (“Ramona” i “Hej djevojko”), po jednu Marc Bolan ( “Telegram Sam”) i Lou Reed ( “Rano jutro”). Malo su nama sva ta imena u to doba značila. Možda je poneko i čuo, možda je u našem gradiću neko čak i slušao grupe Ramones, T-Rex i Velvet Underground u to vrijeme. Ja sigurno nisam tako da sam, osim što su sve četiri pjesme bile bogovske, mislio da su Gobac i kompanija još veće genijalčine nego što su to zapravo bili.

Prekrasnu pjesmu “Frida” napisao je i komponovao Davor Slamnig, zagrebački skladatelj i pisac. Zanimljivo je da je on svirao i jedno kratko vrijeme proveo u grupi “Buldožer”. A kao drugi kuriozitet se može navesti činjenica da je 1983. godine bio autor albuma “Mira Furlan i orkestar Davora Slamniga”, gdje je vokale pjevala kao što i sam naslov veli, naša proslavljena i nedavno prerano preminula glumica.

Pjesma “Nema nje” je izašla kao singl i prethodila je albumu. Ova numera se pojavila i vrtila na tada čuvenom MTV kanalu i tako su “popovci” postali prva grupa sa prostora bivše Juge prikazivani na ovoj nekad davno kultnoj televiziji.

Pjesma “Leteći odred” koja zatvara B stranu je teška bluzčina (ili se piše blusčina). Svojim dolaskom na već etabliranu rok scenu u bivšoj državi Psihomodo Pop je donio nešto novo, do tada nevidjeno na domaćem terenu. I sa kompozicijama a pogotovo sa scenskim nastupima. Njihove pjesme bile su nezaobilazne na bilo kojem tulumu, bilo kojoj žurci koja je iole držala do sebe i kada je trebalo razdrmati okupljene i dovesti atmosferu do vrhunca.

1990. godine na dva koncerta u Ljubljani i Zagrebu sviraju kao predgrupa bendu koji su im bili najveći uzori u karijeri – “Ramones”.

Nema pouzdanih podataka u koliko je stotina hiljada primjeraka prodan album “Godina Zmaja”, ali 100% sam siguran da je to ubjedljivo njihov najprodavaniji album od kako postoje. Ne znam takodjer, mogu samo pretpostaviti da se sve pjesma sa ovog albuma nalaze na njihovom repertoaru na koncertima i da su 2-3 zastupljene i na bisovima.

Nedavno sam gledao intervju sa Davorom. Nije to više onaj razuzdani Gobac obnevidio od alkohola i supstanci koje već idu uz rokenrol, to je sad srednjovječni gospodin, učesnik u žirijima muzičkih emisija, koji redovno posjećuje teretanu, fura organsku ishranu i općenito pazi na svoje zdravlje. Još su oni aktivni, izdaju albume, rade turneje, ali vrijeme čini svoje, nema više te energije, sve je nekako usporeno, kao kad bi ja sad izašao pred zgrade igrati na male golove, tako nekako. Sve u svoje vrijeme rekle bi naše bake. Rijetki su oni koji do kraja igraju za raju i zanemaruju taktiku. Ne znam kako vi, ali izgleda da Gobac dobro zna gdje takvi završe na kraju priče. Živjeli vi meni – pank iz not ded!