Autor uvoda: Zoran Teofilović

Nekad davno postojale su novine koje su predstavljale jedan od rijetkih glasova razuma u regiji. Zvale su se Feral Tribune. Od 2004 do 2006. godine u njemu je nedeljne kolumne pod nazivom Pisma iz Amerike pisala Mira Furlan. Knjiga Totalna Rasprodaja je zbirka tih kolumni.

Dio iz Mirine knjige, koji sam prepisao dole, opisuje i neka moja duševna stanja. Odrastao kao Titov pionir i omladinac, bez ikakvog uticaja religije, u jednom momentu svog života (negdje oko četrdesete) osjetio sam taj duhovni nedostatak, to nešto što fali mom biću. I pomalo tragam. Uglavnom čeprkam po nekim istočnjačkim filozofijama i razmišljanjima, sve sa voljom i željom da budem bolji čovjek i da nikom ni ne pomislim nešto ružno. Zbog toga sam se i našao u ovom dijelu jedne od Mirinih kolumna i odlučio da ga s vama podijelim. Hvala i nadam se da će Vam se svidjeti.

” To su ljudi koje je starenje zateklo, ljudi sa ispražnjenim baterijama, s ohladjenim srcima, ljudi koji su negdje pogubili smisao, vjeru, nadu. Ljudi koji osjećaju da su uhvaćeni u zamku, ugodnu i komfornu doduše, ali ipak zamku. Ljudi koji osjećaju da nemaju izlaza, koji imaju potrebu da počnu iznova, da pod svaku cijenu napune baterije, makar i pod cijenu pucanja vlastitog života, jer je prazan život nikakav život, jer se čovjek osjeća kao da i nije živ i tada nikakve karijere i nikakva lova ne mogu pomoći.

Zatečena vlastitim starenjem, uglavnom bez religije ili bilo kakvog spiritualnog vodstva, naša generacija tetura, negdje izmedju starih, mladenačkih liberalnih vrijednosti i novih, okrutno tržišno-kapitalističkih, u brakovima koji pucaju, s djecom kojoj ne znaju pokazati kako se živi jer im samima nije jasno. Ona se hvata za new age, jogu, budizam, okultizam, ona se hvata za svaku slamku tražeći spas u nepotrebnim, nezadovoljavajućim ljubavnim aferama, sumnjivim artističkim i humanitarnim projektima, neprestano tražeći novi „high“ i uporno padajući u neminovni „low“, kao junkyji najgore vrste, kao mjesečari, kao izgubljeni tumarači po ovoj planeti koja gine i koja se gasi upravo zbog njihove nepažnje i nemara. Survivori bezbrojnih i različitih brodoloma, u glavama im odzvanja dragi, tako dobri znani glas zauvijek nestalog Joea Strummera: “Should I stay or should I go?” Ostati, trudeći se, makar i uzaludno, da „budemo dobri“, da od svojih života ne učinimo zbrku i da okolo ne sijemo zlo. Jer negdje ipak još uvijek postoji neki ideal kojeg se sjećamo i potreba da se nadje smisao, da se nadje ljubav, da se nadje vjera. “How to be good“ pitanje je na koje nema odgovora. Odgovor i dalje treba tražiti, uvijek iznova i svakodnevno. Jer odustajanje znači smrt. A još uvijek smo, eto, živi.”