Autor: Predrag Finci

1.

Jedan dan sam dugo šetao, u šetnji izgubio krupnu novčanicu. Bio ljut na sebe, kako sam tako neoprezan, nisam više pri parama, penzija tanka, vremena sve teža, trebao sam paziti, valja platiti račune, a mislio sam svratit i u kavanu, na jednu. Onda rekoh sebi „Izgubljeno je, i gotovo”, pa se smirih. Kasnije mi dođe još bolja misao: obradovao sam onoga koji je novčanicu našao, neočekivan prihod niotkuda, a još ako je taj kakav siromah, onda sam učinio i dobro djelo. Pa se razveselih, mogao bih i u kavanu s onim što mi je ostalo, izaći će za pivo, možda i dva. I bolje da nemam baš mnogo novaca, inače bih se možda napio. Dok sam pio pivo, ono jedino, mislio: svaka ozbiljna kriza potvrdi prividnu vrijednost materijalnih stvari, a i lažnog prijateljstva. Bilo mi je, kao i svakom drugom, u životu raznih gubitaka, uvijek ih bude, puno sam novaca u kavanama ostavio (pa mi u ratu bilo drago što mi nisu imali što oteti), svaki čas nešto izgubimo, život je zbirka gubitaka, nekad nam to teško padne, a nekada je bilo i dobro što sam se otarasio nekih ljudi i stvari, svaki takav gubitak me bogatio, ali sam, jesam, još mnogo toga izgubio, mnogo važnijeg od svakog novca i posjeda, ama srećom uvijek našao i stekao nešto drugo, ponekad i bolje i ljepše, nešto što ničim ne mogu platiti, i iznad svega, poslije svih gubitaka shvatio: mnogo je važnije biti nego imati. Kakva su vremena, još bolje je sve što imam što prije potrošiti, a i pivo dok je još hladno popiti.

2.

Ne znam kako sam tri godine poslije ovoga izgubio ključeve od kuće. Morao sam to prijaviti policiji, jer su na privjesku za ključeve bile kartice od radnji u kojima kupujem i lokalne biblioteke, ako mi je ključeve ukrao neki lopov („Jesam, bio sam u autobusu, jedan stajao do mene, gurnuo me, možda mi je on ukrao ključeve”), naći će moje podatke, može mi provaliti u kuću, zato sada moram mijenjati sve brave. Nazvao sam majstore, brzo će, za pola sata doći, “ništa ne brinite”, sve će oni srediti. Na lancu s mojim ključevima bila je i amajlija, koju Židovi nazivaju Hamsa, a muslimani Fatimina ruka, možda je baš zato „sretni nalaznik” ključeve prisvojio ili ih u bijesu bacio. Poklonila mi tu amajliju Nermina, moja kuma, njoj je za vrijeme rata u Sarajevu dala slavna američka spisateljica S., ja ovu ruku, ovih „pet prstiju” koji navodno štiti od „zlog oka” i donosi sreću, ali nadasve kao lijepu uspomenu dodao na lanac s mojim ključevima, onaj isti lanac koji sam imao odavno, u svom rodnom gradu. Moja kuma više nije od ovoga svijeta, nije ni američka spisateljica, a više nemam ni ključa oko vrata. Ako su mi ključevi ukradeni, još jednom su ukradeni, ako sam ih izgubio, ponovo sam ih izgubio. Nikad lopov ne zna potpuno vrijednost ukradenog, a ni nalaznik nađenog. O svemu tome, a ni o drugim gubicima, ništa nisam rekao policiji, ni majstorima, to njih ne zanima, ni drugima to ne treba spominjati, bez potrebe ne treba o tome pričati, to je moja rana, neka samo ovdje bude zapisana.