Šta bi bilo da postoji Juga

Da nije bilo rata i da se balkanski istorijski „točak“ nesmetano nastavio kotrljati svojim putem, sad bih ja već uveliko radio u jednom od predratnih privrednih giganata.

„Rafinerija nafte“ ili „Đuro Đaković“ bi bile najpoželjnije destinacije. Vjerujem da bih početkom devedesetih nekako (što bi se u ono vrijeme reklo – „na guzove“) i završio taj strojarski fakultet u Slavonskom Brodu. A onda, samo laganini. Uđeš lijepo na kapiju preduzeća kao mladi perspektivni inžinjer i ne izlaziš iz njega do penzije. Bez ikakve upotrebe „melatonina“ i „prozaka“. Samo opušteno.

Dobio bih i novi stan oko svoje tridesete. Kao i ostali. Za džabe. Razmišljam da bi se dalje gradilo tamo uz Savu. Nicale bi nove zgrade, stambeni objekti. Jedan dvosoban od pedesetak i nešto više kvadrata, kako i sljeduje za četveročlanu porodicu sa dvoje muške djece. Od spavaće bi, poput mojih roditelja, napravili dječiju sobu, u špajz bi ugurali „obodinov“ frižider, „slobodin“ šporet i par kuhinjskih elemenata, ja i supruga bi spavali u trpezariji-kuhinji na kauču na razvlačenje, a „šipadov“ trosjed u primaćoj sobi bi bio samo za goste koji bi došli izdaleka, na konak.

Našao bi se tu u garaži i kakav „golf“ iz Vogošće.

Ljeti bi išli dvije nedjelje na Jadran. Odmaralište u Malom Lošinju za „rafinerijske“ ili u Trogiru za „Đurine“ radnike. Petnaest dana rahatluka. Milina. Dobro društvo. Pitko vino. Pjesma. Veselje.

Zimi za promjenu, malo na snijeg. Bijeg od gradskog smoga, lijepo je udisati čisti zrak s vremena na vrijeme. Zlatibor, Bjelašnica ili Kranjska Gora. Sve po bagatelnim cijenama. Izgradile firme i tamo odmarališta. Sve za radnike samoupravljače.

Navečer bi, poslije posla, ručka i obaveznog jednosatnog drijemanja, igrali pred zgradama na male goliće. Uh, bilo bi tu dobrih ekipa. Mogu samo zamisliti. Četiri na četiri. Svi su morali biti tehničari na tako malom prostoru. Nisu prolazili brzi i neznalice. Možda na golu, tamo smo trebali hrabre, one što ne okreću guzicu kad neko opali. Prštalo bi na sve strane od driblinga i atraktivnih poteza. Ili bi išli u sportsku dvoranu. Na parket. Svaka firma je imala termine za svoje radnike. To se stručno zvalo „rekreacija“. Radnik mora biti zdrav! Poslije utakmice obavezno na kriglu-dvije hladne pive. Da se nadoknade izgubljene kalorije.

(Ne znam kako Vi, ali ja se, poslije ovog gore nabrojanog, već osjećam pomalo zajeban što ovako nešto, ovu „torturu“, nisam iskusio na vlastitoj koži, nego sam početkom rata, u svojim ranim dvadesetim, otjeran na truli Zapad da od devet do pet rintačim za „gazdu Kurta“).

Da ne bi one salauke u devedesetim, djeca bi mi poslije završenih besplatnih fakulteta, bez dinara duga, odlazila svojim putem. Jedan u „Raf-Naf“, drugi u „Đuru“. To bi bila idealna situacija. Možda bi svi bili i radne kolege. Živjeli bi i privređivali u krugu od nekoliko kilometara. (Ovako smo sad oko trista milja udaljeni jedni od drugih. I zbog toga smo presretni i nekome, sudbini ili Bogu, zahvalni. Sve dok se možemo posjećivati sa autima, da se ne sjeda u avion, nama je premija.)

Da nije bilo rata, vremenom bi, negdje uz rijeku Ukrinu, sazidali i malu vikendicu. Ništa megalomanski. Skromno. Četrdesetak kvadrata. Noćno pecanje. Prikačiš zvonce na kraj štapa, staviš mamac na udicu, zabaciš na sredinu rijeke i čekaš da kakav som „muljaš“ ili šaran „forcijaš“ zagrize, da aluminijsko zvonce zazvoni dok prevrćeš na žaru pečenjke ubrane sa obližnjeg kukuruzišta. Drvo lagano pucketa, a ti djeci pričaš neke dogodovštine iz mladosti, iz davnina, prije vremena interneta.

Da smo ostali na okupu, naši košarkaši bi već uzeli jedno dvije olimpijske zlatne medalje. Amerikanci bi, ko nekad Rusi, čupali kosu sa glave, nemoćni da shvate to nešto, taj „vic“ koji naši igrači imaju urođen u sebi. Nigdje šablona, nacrtanih akcija. Onomad „Baćuške“ nisu kužili Ćosića, a sad „Jenkiji“ ne bi Jokića i Dončića u tandemu. Žalili bi se jadnici na evropska pravila i minutažu utakmice. Možda i na volumen ili količinu vazduha u lopti. Ko zna šta bi njima sve padalo na pamet. Olimpijski pobjednici iz Moskve, Kića, Praja, Nakić, Knego, Radovanović, Skroče, da pomenem neke, zadovoljno bi se smješkali, gledajući ponosno i zaljubljeno u svoje nasljednike.

Nedjelja bi bila rezervisana za nogomet. Zamislite domaće fudbalsko prvenstvo sa svim ovim igračima što prodefilovaše u zadnjih trideset godina travnjacima bivše nam države. Zamislite naše umjetnike u istom dresu kako vozaju „Svijet“ okolo, ko na ringišpilu. Bili bi već sigurno i evropski i svjetski prvaci. Smanjili bi i granicu za odlazak u inozemstvo, sa dvadeset osam na dvadeset pet. Da se svi stignu opariti vani.

Đoković, Čilić, Tipsarević, Zimonjić, Mektić i Pavić. Koliko Dejvis kupova zaredom? I to takmičenje bi postalo besmisleno. Morao bi se opet naći neki „Pike“ da reorganizira, da bude zanimljivije, da nisu svake godine isti pobjednici.

Kao i u vaterpolu? Majku ti božju, ne znaš koga bi stavio. Reprezentacije Srbije, Hrvatske i Crne Gore sabijene u jedan tim. Mogla bi svaka ponaosob igrati jednu četvrtinu, a onu zadnju bez golmana, da dozvole protivniku dostojanstven poraz. Ne bi ni plivali na početku da zgrabe prvi loptu, puštali bi je velikodušno suparniku, da bude interesantnije.

Hoćemo li o rukometu? Mislim da bi se Francuzi i Skandinavci nakupili srebrnih i brončanih medalja da je „Juga“ o(p)stala. Ne bi to bilo ovako kako jest.

Ima tu i odbojka. Znate već šta se može i za nju napisati.

Kažu da je država morala propast. Bila prezadužena. Slaba ekonomija. Istina je, uzimali su se i trošili krediti. Ali danas svaka od novonastalih sama po sebi ima veći dug od one stare zajedničke države. I eto ih, tu su. Žive i zdrave. U stvari, oko ovog „zdrave“ bi se moglo diskutovati.

Jeste, došla je demokratija. Postoje stranke i slobodni izbori. Može se Plenkoviću, Dodiku, Izetbegoviću, Vučiću, skoro pa bez bojazni, psovat mater i mogu se pričati vicevi o njima. Niko neće zaglaviti „Goli“ zbog toga. Mogu se pjevat i „one“ pjesme. Idemo dalje… šta se još može, a da prije nije moglo? Ima li još išta? Šta nam se još dobro desilo od kako nestade „mraka“, otkako se „upališe reflektori“, pa nas obasja ova dugoočekivana sloboda?

Ako već ne znamo čega sve ima, da vidimo čega više nema. Evo na prvu šta pada na pamet. Nema gore pomenutih ekonomskih „kiklopa“, Rafinerije nafte, nema Đure Đakovića. Nema ni njihovih odmarališta. Oba su zapuštena, napuštena i devastirana. Nema sarajevske „Bosne“, prvog prvaka Evrope, „Cibona“ se gasi, „Jugoplastika“ gdje je – tu je. Gdje su polufinalisti kupa UEFA (današnji pandam ligi Evrope)? „Željo“ i „Real sa Nišave“? Gdje su rukometni gorostasi, prvaci Evrope iz Banjaluke, Bjelovara i Šapca? Prvakinje Evrope iz Tuzle, zlatna generacija košarkašica? Danas „velika četvorka“ prvoligaške utakmice igra na vrućim terenima u Lučanima i Zaprešiću. Treba li još išta dodavati? Evo još nešto.

Ugasi se splitski škver neki dan. „NIS“ i fabrika oružja posluju s gubitkom. Samo kod nas na Balkanu brodogradnja, naftna industrija i prodaja oružja može da ne donosi enorman profit. Ne donosi nikakav profit. Završi se kvartal, godina, u minusu. „LJudi moji… da li je to moguće?“ – pitao bi se gospodin Delić da sad ustane iz groba. Neko nedavno dobro reče – „Ovi novi nisu sposobni da prekreče ono što su oni bivši izgradili!“ Mislim, gradi se, ali to nije nacionalno. Sve će to da se debelo iskija. Ne sadašnji građani. NJihovi potomci.

Postoje nove države, ali nema više naroda. Bježe glavom bez obzira iz svojih voljenih domaja i otadžbina. Nije samo odljev mozgova. Bježe bolan i sirovine. Oni koji mogu, već su uveliko napolju. Ovi koji još ne mogu, zauzeli su startne pozicije, čekaju samo sudijski pucanj, pa da zauvijek odjezde bilo gdje, što dalje – to bolje.

Gledam reklame po televizijama, sve inostrane. Od naših (ako su i one domaće) reklamira se pivo i kladionice. Ma, samo dajte alkohola i igara! Da plebs bude sretan. Pilule za lilule. Sve banke strane, sve firme strane. Koga i šta čuvaju nacionalne vojske? Zašto se naoružavaju, kupuju avione? Od koga se brane? Šta brane? Sve je rasprodato. Ništa više nije naše, narodno, državno.

Najveći „diktator“ i „krvnik“ sa Balkana je otišao na onaj svijet ostavivši Jovanki, Miši i Žarku… šta tačno? Alija, Franjo i Slobo bijaše mnogo izdašniji, produktivniji. Od rezultata njihovog rada i njihovi pra-praunuci će imati selameta. Na ove najnovije „spasioce“ nacionalnih interesa da ni ne trošimo puno vremena. Samo tri riječi. Milioni. Kamioni. Avioni.

Možda će me neki, poslije čitanja ovog teksta, uvjeravati da je sad bolje. Da ima svega. Da sve napreduje. Da se gradi. Da ima i voćnih jogurata. Da se ne mora na putu za more piti voda sa izvora. Možda će mi neki spomenuti i majku. To bi mogli biti oni malobrojni, koji su na pravdi Boga ispaštali za vrijeme jednoumlja. Njima se duboko izvinjavam ako sam pretjerao u svojim maštarijama i navodio samo ono pozitivno, a zanemarivao negativno. A možda će se neki i složiti sa mnom. Reći da je nekad bilo bolje. Da se nismo trebali rastajati, da je moglo i sad onako, samo da je bilo malo više pameti. U svakom slučaju, ako ste dobacili do ovih redova, hvala Vam na čitanju i strpljenju da tekst izgurate do kraja.

Tekst objavljen u dnevnom listu Danas i na portalu PREOKRET

2 Comments

Odgovori na Prvo Lice Jednine Poništi odgovor

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s