Sinoć smo za večeru imali kao prilog lokalne breskve sa sirom “mozzarella”. Sve je to, prelijepo za oko, s vrha bilo “ pobibereno” sa pitaj boga kakvim sjemenkama. Taj neki “spoj nespojivog” nije bio uobičajen za vrijeme našeg odrastanja. Kao što se i salata nije konzumirala prije svega ostalog. Niti se nezadrobljen grah “kusao“ kao supa, pa se prelazilo na glavno jelo. A i konjačić ili rakijica su se pili prije, a ne poslije nedjeljnog ručka, nakon što se dobro napune naše trbušine. Sve se izgleda radilo naopako, mimo Svijeta.

Kad smo tek došli u Ameriku suočili smo se sa velikim problemom. Šta jesti? Svega je bilo u izobilju, a ti umireš od gladi. Šunka prelivena medom, kobasice začinjene kojekakvim egzotičnim mirodjijama. Kupiš jogurt da napraviš puru ili pokljukušu, a on sa ukusom vanilije. Sve je to završavalo u smeću prvih mjeseci dok nismo suzili proizvode na one koji su najviše sličili na naše. Utjehe radi, oni su po nekom pravilu redovno bili i najjeftiniji.

Kad je naš narod otkrio da se odredjena jela kupuju i pripremaju da bi se pokazao status u društvu, nastajale su tragikomične situacije. Poznat je onaj izraz da se ne može preko noći iz opanaka u talijanske cipele, koji bi se mogao izmijeniti u da se ne može preko noći sa razljevaka na šrimpiće.

Tako su naši bivši sudržavljani počeli po onoj Rambovoj…”urbano, urbano…pomorandža cedjena, brodski podovi, morski plodovi…

Sjećam se jednog susreta sa zemljakom iz okoline Sarajeva koji nam je dvije nedjelje ranije pričao kako je kao dječak čuvao krave po bosanskim planinama. On je taman izlazio iz trgovine, a mi ulazili da kupimo mljeveno za musaku. Nije se ni pozdravio s nama kako treba a govori: “ Nemojte džaba ulazit’, slab je izbor jastoga”.

A mi, uhvaćeni u zbunjozi na te riječi, šta su jastoGi i kako se to jede, ne znadosmo da li smo pošli ili smo došli iz trgovine.

Opet jednom krajem devedesetih, dok smo se ( mladost-ludost) masovno družili i išli po tudjim kućama, pozvani smo na večeru kod jednog našeg para. Domaćica je htjela da nas iznenadi, da napravi hobotnicu. Na “čuveni “ posavski način. Nakon što nam je to svečano najavila, mene je obuzela panika. Nikad nisam probao tako nešto, a inače se ne pazim sa tim morskim nemanima. A valja jest, da se niko ne uvrijedi.

Još kad je naš David, tada sedmogodišnjak, upitao kućanicu šta će biti za večeru i dobio odgovor, samo je naglas uzviknuo:

“ Mi te životinje ne jedemo! Ja bih ćevape!”

Na šta sam ja zaustio da kažem:

“ I tata bi sine!”

Al’ naravno nisam, pogled moje supruge me spriječio u toj namjeri. Ona je znala šta ću reći i prije nego što sam pomislim na to. Ko u filmu “Minority Report”. Hoće to tako, kad si s nekim i dan i noć.

Dvadeset godina kasnije, mnogo iskusniji u isprobavanju svih tih delikatesa, hrabro jedem sve što mi žena iznese na sto. Osim morskih plodova. Kad god jedem račiće, šrimpiće i ostale plodčiće (hobotnica je izuzetak) dobijem “crvenjak” po cijelom tijelu, a grlo mi se zatvori i jedva dišem. Što bi ona rekla:

“Nije žvaka za seljaka”.

I jest nekako tako. Ne poričem. Kad ja ogulim češnjić bijelog luka i nasječem sebi tanko slanine “sapunjare”, jebo ti sve ostalo. A vi slobodno udrite po sušiju. I djeda vam ga je jeo .