Cijeli život je samo nešto štedjela. I otkidala od usta. Od svojih još i nije grijeh. Od porodičnih jest.
Piletinu sebi i njemu, a teletinu u rijetkim prilikama. Kad dodju gosti.

Najbolje sudje iznosila je samo kad je velik povod za to, specijalne prilike. Srebrni escajg se vadio i laštio jednom u godini. Za svetkovinu.

Vremenom je i njega zarazila. Čuvao je strana pića za komšije, rodbinu, prijatelje, a godinama pio brlju i šećerušu. I tako su živjeli da bi udovoljili drugima, da se s hvalom priča, da ostave lijepu sliku.

Otišli su s ovog svijeta željni svega, I lijepog sudja i escajga, i teletine, i skupocjenih pića.

Niko im ne dodje na posljednji ispraćaj.
Sav taj trud, podmetanje ruke pod guzicu, bi uzaludan.
Ostaje nada da postoji zagrobni život. Da se sva ta silna žrtva iole nadoknadi.