Meti sine, prvo u svojoj avliji
Ne laži, ne pogani jezika
Ne uzdiži se
Misli glavom
Drž’o se zapovjedi
Od oca mu i matere
Ućeravanih godinama u tintaru.

I meo je
O svom je pričao
Ne onako kako bi trebalo
Kako se iskalo
Nego kako jest
Bez skrupula
Od Potemkinovih sela
Nafake nema.

Nije nailazio na razumijevanje
Nemoj tako
Pohvali nas
Makar slag’o, zericu
Govoraše njegovi
A on, ma ni čut’
Dragi ste vi meni, braćo moja
Ali istina mi je draža.

A ovi drugi i treći
Tapšu ga po ramenu, vole ga
Njegove ne
Samo njega
Jer “sere” po svojima
Mete uzduž i poprijeko.

I oni bi tako
Nakupilo se tu dosta
Al’ svaki put kad dodje vakat
Kad se smeće nagomila
U njihovoj avliji
I podje opasno da zaudara
Ponestane metli
K’o da su u zemlju propale.