NESTAŠICA

Meti sine, prvo u svojoj avliji!
Ne laži, ne pogani jezika!
Ne uzdiži se!
Misli glavom!
Drž’o se zapovjedi.
Od oca mu i matere.
Ućeravanih godinama u tintaru.

I meo je.
O svom je pričao.
Ne onako kako bi trebalo.
Kako se iskalo.
Nego kako jest.
Bez skrupula.
Od Potemkinovih sela.
Nafake nema.

Nije nailazio na razumijevanje.
Nemoj tako!
Pohvali nas!
Makar slag’o, zericu.
Govoraše njegovi.
A on, ma ni čut’.
Dragi ste vi meni, braćo moja.
Ali istina mi je draža.

A ovi drugi. I treći.
Tapšu ga po ramenu. Vole ga.
Njegove ne.
Samo njega.
Jer “sere” po svojima.
Mete uzduž i poprijeko.

I oni bi tako.
Nakupilo se tu dosta.
Al’ svaki put kad dodje vakat.
Kad se smeće nagomila.
U njihovoj avliji.
I podje opasno da zaudara.
Ponestane metli.
K’o da su u zemlju propale.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s