Mali Dječak

Da smo sedamdesetih sklepali atomsku bombu, niko ne bi smio da nas pipne. Ni Amer, ni Englez, ni Švabo, ni Rus. Ni rata ne bi bilo. Ni svih onih silnih izgubljenih života. Ostali bi skupa i sve baklje bile bi na broju.

Da smo samo sabili te atome na jedno mjesto, svi narodi i narodnosti bi nastavili glumiti bratstvo i jedinstvo. Stevo Karapandža bi još uvijek odavao male tajne. Jugo bi, bezbeli, do sad išao na električni pogon.

Da smo ju samo nekako sastavili u Krškom. Zabranjeno Pušenje se ne bi raspalo. Postojala bi velika četvorka. Još uvijek bi Djirlo proizvodi bili za Djirlo narod. Čaj Čang šlang, preparati za sijede kose i ćelave glave, svijetleći jojo i čudo od lenjira.

Da je samo neko u Vinči složio mozaik, drugovi bi postepeno postajali gospoda, zemlja bi i dalje bila okružena BRIGAMA. Devedeset druge bi osvojili evropsko u Švedskoj.

Da su neutroni bili samo malo veći, smandrljali bi mi već nešto. Sve bi ostalo naše, narodno, ne bi se rasprodavali k’o kurve u Amsterdamu. Bagra bi bila na sigurnom, na malom otoku, sjeveroistočno od Raba.

Da smo samo malo više uložili truda. Već bi pobjedili koronu. Džoni bi se sigurno vratio kući, a panonski mornar bi i dalje bio medju nama.

Zašto i mi nismo imali našeg Little Boy-a ? Ne bi ga istovarali na Hirošimu. Čuvali bi ga k'o zjenicu oka svog. Bio bi to naš dobri Mali Dječak. Zalog za budućnost i garancija mira, ma kako to kontradiktorno zvučalo.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s