Korzo u Derventi se onomad nalazilo u samom centru grada. Ako me sjećanje dobro služi (kad se krene odozdo od “rampe”), bila je to strma ulica izmedju kina s lijeve i parka s desne strane.

Zasigurno znam da kino danas ne postoji. A ne bih se kladio, ne bih stavljao neke ozbiljnije pare ni na korzo, ni na park.

U tom (nekoć lijepom) parku je prije “velikog balkanskog praska”, bio restoran sav u staklu. Ne znam da li mu je to bio stvarni naziv ili ga je narod samo tako zvao, a zvao ga je – “Staklenik”.

1990. godine, u njemu, za stolom u ćošku, s pogledom na obližnju Robnu kuću, sjedjele su dvije djevojke od svojih nekih, reklo bi se odoka, sedamnaest ljeta.

Lude su to godine, kad adrenalin udara na najjače. Jedna, zaljubljena do ušiju, prepričava ovoj drugoj, najboljoj drugarici, sinoćnji “randevu” sa svojim momkom.

– Sjedimo na klupi, drži me za ruku i sve je ljubi. Krene od prstiju pa sve polako gore, prema ramenima, a ja se sve kao izmičem. Odjednom stade, pogleda me onim svojim graorastim očima i, sestro draga, podje recitovati.

– A budale!

– Da ti vidiš pjesnika! Ja se prvo opalila smijat, al ubrzo prestadoh, vidim on mrtav-ozbiljan. Ovako ti on kaziva te stihove: “Imam sunce u očima, mjesečinu u postelji, imam tebe da te sanjam, sedam dana u nedjelji…”

– A joj, evo…sva se naježi…

– “Imam srce u grudima” – nastavlja ova zatreskana, ni ne sluša drugu svoju – “za tebe se duša čuva, ove ruke da te štite, kada hladni vjetar duva…”

– Pa kako si zapamtila…jeb’la ti sebe? (Ote se u uzbudjenja psovka plavokosoj omladinki.)

– Eh kako sam….vidjećeš kad naidješ na onog pravog, kad te ludilo safata, pa se sva uzjoguniš i povileniš. Sve se pamti i da nećeš!

– Pa je l’ on tebi onaj pravi?

– Ma jest bona, hoće da me ženi, da upozna roditelje, brata.

– I ?

– Šta i? Ma, nema ništa od toga. Ti znaš moje.

– Znam. Zatucani ko i moji. A čekaj…možda on nije musliman. Ima “njih” raz…

– Muharem? Šta će bit?

– Jesi rekla njemu šta oko toga?

– Ma nisam trebala, ko da on ne zna, nije glup. Ali kaže on meni samo ti njima reci za mene. Svojoj materi i ocu.

– A joj…

– Još mi govori…ako smeta tvome ocu, ako ti kaže kako griješiš, ti mu reci dušo moja, Ciganin je, al’ najljepši!

– Bože me oprosti…nije normalan.

– Dje će bit normalan, zaljubio se i on izgleda u mene, pa ga malo ponjelo, počeo sanjariti, misli da je moj ćaća Mahatma Gandi. Ni ne sluti da bi mi stari kose počupo i kožu razgulio na samo pominjanje njegovog imena…A još Cigo. Moj. Najljepši!

– Pa šta ćeš sad jadna ne bila?

– A, ništa…ako Muharem htjedne, pobjećemo na kraj svijeta. Ima on neke familije u Doboju. Ja imam rodicu u Zenici. Život, draga moja, piše romane! Vidjećemo…

– Jesi popila tu koktu, ajmo na korzo!

– Ajmo!

P.S.

Prva misao je bila da radnja ove skromne pričice bude smještena u Bosanskom Brodu, a onda sam se sjetio da u njemu nije bilo Roma. Mnogo puta sam čuo kako moji bivši sugradjani s nekim posebnim ponosom izgovaraju tu činjenicu, kao da je to neko postignuće, nešto s čime se treba dičiti, ne shvatajući pri tome da je to mnogo više govorilo o nama i našoj sredini, nego o Romima.

Preostale su mi nakon toga dvije opcije. Najbliži komšiluk i susjedstvo. Slavonski Brod i Derventa. Izbor je pao na moj rodni grad.